Zaštita prava vlasništva - reivindikacija

Objavljeno 16. June 2020 - 12:54

Zaštitu prava vlasništva uređuje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 81/2015, u daljnjem tekstu: ZV). Vlasnik može podnijeti vlasnički zahtjev (tužbu) sudu (a) ako netko bespravno posjeduje njegovu stvar ili (b) ga uznemirava u izvršavanju njegovih vlasničkih ovlasti nad tom stvari. S obzirom na dvije navedene vrste protupravnog postupanja, postoje i dvije vrste tužbi - vlasnička tužba za povrat stvari i negatorijska tužba. Ovdje ćemo isključivo obraditi vlasničku tužbu za povrat stvari.

Prava vlasnička tužba za povrat stvari (reivindikacija) je tužba vlasnika stvari protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar, a kojom on, pozivajući se na svoje pravo vlasništva koje je u stanju dokazati, traži od nje da mu ona preda posjed te stvari. Vlasnik mora dokazati dvije stvari: (i) da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i (ii) da se ona nalazi u tuženikovu posjedu. Svrha tužbe je isključenje osoba od nedozvoljenog posjedovanja vlasnikove stvari i vraćanje vlasniku faktične vlasti nad njegovom stvari.

Aktivno legitimirani su, odnosno tužbu mogu podnijeti- vlasnik neposjednik, ali i vlasnik posredni posjednik. Ako više osoba ima pravo vlasništva iste stvari (suvlasnici, zajednički vlasnici, etažni, prethodni i potonji vlasnici), oni su također aktivno legitimirani. Tužba se podnosi protiv posjednika vlasnikove stvari koji je posjeduje bespravno te protiv osobe koja ju nesamostalno posjeduje, ako to čini priznavajući tuđu višu vlast na stvari, takvu koja nije vlasnikova.
Kao što je gore navedeno, tužitelj dakle mora dokazati svoje pravo vlasništva, tj. mora dokazati da su se u njegovu korist ispunile sve pretpostavke stjecanja odnosne stvari u vlasništvo. To može biti otežano ako je osoba stvar stekla izvedeno jer u tom slučaju mora dokazivati i pravo vlasništva svojih prednika. Međutim, u praksi će tužitelj ipak često steći stvar izvorno putem dosjelosti ili će pravo biti upisano u zemljišnu knjigu, što tužitelja oslobađa daljnjeg dokazivanja. Nadalje, tužitelj mora također dokazati da je stvar u posjedu tuženika te može zahtijevati predaju posjeda samo individualno određene stvari, a generične samo ako je dovoljno individualizirana.
Tuženik koji taji pred sudom da posjeduje stvar, a dokaže se da ju posjeduje, mora već samo zbog toga predati tu stvar tužitelju u posjed, ali zadržava pravo da stvar zahtijeva natrag vlasničkom tužbom (čl. 162. st. 3. ZV).

Glavni sadržaj vlasničke tužbe je zahtjev za predaju posjeda određene stvari. Glavni zahtjev ne zastarijeva. Zajedno s glavnim zahtjevom ili posebnom tužbom, vlasnik može staviti i sporedne zahtjeve, upravljene na predaju koristi od stvari ili naknadu štete. Sporedni zahtjevi zastarijevaju u roku od 3 godine od dana predaje stvari vlasniku. Tuženik je ovlašten staviti svoje materijalnopravne prigovore koji, ovisno o svojoj naravi, mogu negirati, ukinuti ili zaustaviti vlasnički zahtjev. Također, može suprotstaviti zahtjevu svoj protuzahtjev da mu vlasnik naknadi troškove koje je imao za njegovu stvar. Kakve zahtjeve tužitelj može postaviti te koje protuzahtjeve i prigovore tuženik može postaviti, ovisi o poštenju tuženika.

Pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno (čl. 164. st. 1. ZV). Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te zadržati stvar dok mu oni ne budu naknađeni (čl. 164. st. 2. ZV). Nužni troškovi su oni bez kojih bi stvar propala, pogoršala se ili bi joj se vrijednost smanjila. Korisni troškovi su oni koji su pridonijeli povećanju objektivne, tržišne vrijednosti stvari. Posjednik nema pravo na naknadu troškova ako promijeni namjenu vlasnikove stvari, a ona nije korisna. Za tzv. luksuzne troškove nema pravo na naknadu, ali ima pravo odvajanja i odnošenja onog što je dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari.
Posjednik može postaviti prigovore koji negiraju vlasnički zahtjev (poricanje istinitosti činjeničnih navoda na kojima se temelji vlasnički zahtjev), prigovore koji ukidaju vlasnički zahtjev (tvrdnja da su se prilike navedene u zahtjevu izmijenile) te prigovore koji zaustavljaju vlasnički zahtjev (tvrdnja da posjednik ima pravo koje ga ovlašćuje da posjeduje tužiteljevu stvar). Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (čl. 163. st 1. ZV). Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako izvodi svoje pravo na posjed od posrednog posjednika, koji ima pravo na posjed te stvari, osim ako je posjed dobio od posrednog posjednika koji nije bio ovlašten da mu ga dade (čl. 163. st. 2. ZV). Pošteni posjednik može iskoristiti i već spomenuti prigovor zadržanja dok mu vlasnik ne ispuni ono što je dužan.

Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario (čl. 165. st. 1. ZV). Zahtjev naknade zastarijeva za 3 godine od dana predaje, ali ne počinje teći dok stvar nije predana. Posjednikova raspolaganja u pravilu ne proizvode pravne učinke. Ako treći ipak iznimno stekne pravo vlasništva od posjednika-nevlasnika, nepošteni će posjednik trebati vlasniku dati naknadu za stvar koja je time „propala“, odnosno naknaditi štetu koja je za vlasnika nastala time što je opterećena tuđim pravom. Nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku (čl. 165. st 3. ZV). Na naknadu korisnih troškova u pravilu nema pravo. Nema pravo ni na naknadu luksuznih troškova, ali ima pravo odnošenja onog što je dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari. Za razliku od poštenog posjednika, nepošteni posjednik nema pravo zadržanja: nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode (čl. 165. st. 4. ZV).
Glede prigovora, nepošteni posjednik ima iste mogućnosti kao i pošteni posjednik kod prigovora koji negiraju vlasnički zahtjev. Kod prigovora koji ukidaju vlasnički zahtjev ima slabiji položaj od poštenog posjednika, a u pravilu ne može osnovano uputiti vlasniku prigovore koji zaustavljaju vlasnički zahtjev jer njima posjednik tvrdi da ima pravo posjedovati vlasnikovu stvar, a nepošteni posjednik nema takvo pravo.

Ako je sud na temelju iznesenih činjenica i izvedenih dokaza zaključio da je tužitelj vlasnik stvari, a da tuženik bespravno posjeduje njegovu stvar, sud će prihvatiti tužbeni zahtjev. Donijet će kodemnatornu presudu kojom će narediti tuženiku da preda posjed stvari tužitelju ili osobi koju je tužitelj odredio. Ako su postavljeni i sporedni zahtjevi, u pravilu će se odlučiti i o njima. U presudi će se navesti paricijski rok, odnosno rok za dobrovoljno izvršenje onog što je određeno. Kada postoji pravni interes, pored kondemnacije, prihvatit će se i postavljeni deklaratorni zahtjev, kojim se utvrđuje da je tužitelj vlasnik stvari.

Ako tuženik ne preda neposredni posjed dobrovoljno, tužitelj će moći prisilno u ovršnom postupku zahtijevati predaju stvari na temelju pravomoćne i ovršne presude. Kod predaje posrednog posjeda, nije nužno provoditi ovršni postupak, već će pravomoćna presuda zamijeniti potrebno očitovanje volje tuženika da prenese posjed stvari. Ovisno o slučaju, moguće je i određivanje mjera osiguranja te provođenje prethodne ovrhe radi osiguranja nenovčane tražbine.

Drupal theme by Kiwi Themes.