Zastara u ovršnom postupku

Objavljeno 9. Veljače 2016 - 14:28

Potaknuti činjenicom da se dužnici protiv kojih je pokrenut ovršni postupak često obraćaju Pravnoj klinici s upitima vezanim uz eventualnu zastaru tražbina koje se u ovršnom postupku prisilno ostvaruju, odlučili smo napisati i ponešto o tom pravnom institutu.

            Zastara, kao pravni institut, predstavlja gubitak zahtjeva na zaštitu vjerovnikova prava zbog njegova pasivnog držanja kroz zakonom određeno vrijeme. Istovremeno, u članku 214. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; u nastavku: ZOO), propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Iz prethodno navedenog proizlazi da nastupanjem zastare ne prestaje pravo vjerovnika, već samo zahtjev za (pravo zahtijevati) ostvarivanje toga prava. To ima za posljedicu da vjerovnik ne može svoje zastarjelo pravo ostvariti tužbom ili prijedlogom za ovrhu, odnosno putem suda protiv volje dužnika, ali onaj tko je dužan ostaje dužnikom i nakon zastarijevanja njegovog duga stoga, ako ispuni zastarjeli dug, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i onda kada nije znao da je obveza zastarjela. U slučaju kada je nastupila zastara, a vjerovnikova tražbina je osigurana založnim pravom, vjerovnik odnosnu tražbinu može namiriti samo iz stvari opterećene tim pravom ako je drži u rukama (npr. zalaganje pokretnine u zalagonici) ili ako je založno pravo upisano u javnoj knjizi (npr. slučaj kada banka isplatu kredita osigurava upisom hipoteke na nekretnini u zemljišnoj knjizi). Uvodno je svakako potrebno naglasiti da sud ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti, već se dužnik na nju mora pozvati, tj. u eventualnom parničnom ili ovršnom postupku mora istaknuti prigovor zastare. Tek tom radnjom dužnika utuživa obveza postaje neutuživom (naturalnom) obvezom.

            Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno prvog dana od dospijeća tražbine (npr. ako račun za isporučenu električnu energiju dospijeva na plaćanje 8.2.2016., tada zastara počinje teći 9.2.2016.), a nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno kada istekne posljednji dan tog vremenskog razdoblja. Prethodno navedeno vrijeme u kojem vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze, predstavlja rok zastare. ZOO u člancima 225.-234. predviđa različite rokove zastare, od kojih ovdje spominjemo one koji su građanima u ovršnim postupcima najrelevantniji, a to su:

·         opći rok zastare iznosi 5 godina, a primjenjuje se samo ako za konkretni slučaj nije propisan neki drugi rok zastare;

·         rok zastare za tražbine povremenih davanjakoja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, iznosi 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja (npr. tražbina premije osiguranja ili rate kredita);

·         rok zastare za tražbine zakupnine i najamnine iznosi 3 godine;

·         tražbina naknade štete zastarijeva u roku od 3 godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja štetu učinila (subjektivni rok), a u svakom slučaju u roku 5 godina od trenutka nastanka štete (objektivni rok);

·         jednogodišnji rok zastarevrijedi za tražbine naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva,tražbine radiopostaje i radiotelevizijske postaje za uporabu radioprijamnika i televizijskog prijamnika,tražbine pošte, telegrafa i telefona za uporabu telefona i poštanskih pretinaca te druge njihove tražbine koje se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima kao i tražbine pretplate na povremene tiskovine;

·         sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom (npr. potvrđeni ugovor o kreditu koji sadrži klauzulu exequendi), zastarijevaju za 10 godina.

Prethodno navedene rokove zastare stranke ne mogu pravnim poslom produljivati niti skraćivati. Kada protekne rok zastare za glavnu tražbinu, tada zastarijevaju i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

            Gore navedeni desetogodišnji rok zastare, ima vrlo značajnu ulogu u kontekstu ovršnog postupka. Naime, budući da se pravomoćno rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave koje donosi općinski sud smatra pravomoćnom sudskom odlukom, a pravomoćno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje donosi javni bilježnik javnobilježničkim aktom u smislu članka 233. stavka 1. ZOO, tražbine koje su predmet prethodno navedenih rješenja zastarijevaju protekom roka od 10 godina.

Važno je napomenuti kako zastarni rokovi nisu apsolutni. To znači da na vrijeme potrebno da bi zastara nastupila utječu prije svega radnje vjerovnika i pojedine okolnosti na njegovoj strani, a tome možemo pridodati i određene radnje dužnika. Odgovor na pitanje je li zastara nastupila ili nije ovisi, dakle, od okolnosti svakog konkretnog slučaja. To su okolnosti koje utječu na zastoj zastare i na prekid zastare.

Učinak zastoja propisan je člankom 238. ZOO. Tako je propisano da, ukoliko zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane. Ako je zastara, pak, počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Zastara tako, primjerice, ne teče u slučaju kad je vjerovniku zbognesavladivih prepreka bilo nemoguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.

Drugi, ali možda najvažniji način utjecaja na nastupanje zastare je prekid zastare. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Zastara se tako prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

No, smatra se da prekid kao da nije ni nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo. Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

Zastara se prekida i kada dužnik prizna dug. A važno je istaknuti i da se priznanje duga može izvršiti kako izravnim priznanjem vjerovniku tako i na posredan (konkludentan) način kao što je davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Glede zadnje navedenog, pojedini kliničari su u radu primijetili i da kod određenih tražitelja besplatne pravne pomoći postoji stanovito pogrešno uvjerenje da otplata pojedinog dijela duga sprječava pokretanje ovršnog postupka za njegov ostatak.

U ovršnom postupku prigovor zastare može se istaknuti u okviru postupka na temelju ovršne isprave i postupka na temelju vjerodostojne isprave, a osobitu situaciju predstavlja i izvansudska ovrha putem Financijske agencije.

 

Ovrha na temelju ovršne isprave

Ako je rješenjem o ovrsi na temelju ovršne isprave utvrđena tražbina koja je prethodno zastarjela, ovršenik može u roku od 8 dana od dana dostave odnosnog rješenja izjaviti žalbu u kojoj će se pozvati na zastaru tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Nakon toga će sud sukladno članku 52. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14; u nastavku: OZ) žalbu dostaviti ovrhovoditelju na očitovanje, za što ovaj ima rok od 8 dana. Time se otvaraju tri mogućnosti:

a) ako ovrhovoditelj prizna da je njegova tražbina zastarjela, sud će obustaviti ovrhu;

b) ako ovrhovoditelj ospori da je njegova tražbina zastarjela ili se ne očituje u roku od 8 dana, sud će donijeti rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga proteka roka zastare (tzv. opugnacijska tužba);

c) ako ovrhovoditelj ospori da je njegova tražbina zastarjela ili se ne očituje u roku od 8 dana, a ovršenik dokaže zastarjelost tražbine javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno da su činjenice na kojima se temelji njegova žalba općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama, sud neće ovršenika uputiti na parnicu, nego će prihvatiti njegovu žalbu, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu.

Valja istaknuti, da izjavljivanja žalbe na rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave, kao i činjenica upućivanja ovršenika u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te njezino pokretanje podnošenjem opugnacijske tužbe, nema suspenzivni učinak, tj. ne odgađa provedbu ovrhe i ostvarivanje ovrhovoditeljeve tražbine.

 

Ovrha na temelju vjerodostojne isprave

U okviru ovršnog postupka na temelju vjerodostojne isprave dužnik može prigovoriti navodeći činjenicu zastare podnošenjem prigovora na rješenje o ovrsi. U ovom slučaju daljnji postupak propisuje odredba članka 58. stavak 2. OZ-a prema kojoj će sud kojemu je prigovor podnesen staviti izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuti provedene radnje, a postupak će nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnoga naloga. To znači da će se o prigovoru zastare ovršenika navedenog u prigovoru protiv rješenja o ovrsi donesenog na temelju vjerodostojne isprave odlučiti u okviru parničnog postupka, a u tom slučaju žalba ima suspenzivan učniak, odnosno odgađa provedbu ovrhe.

 

Prigovor zastare kod izvansudske ovrhe putem FINA-e

Temeljem članka 210. stavak 1. i 2. OZ-a ovršenik može podnijeti prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa putem FINA-e nedopuštenim. Sud po takvom prijedlogu postupa kao i u slučaju kad je podnesena žalba na rješenje o ovrsi. To znači da ovršenik može prigovor zastare istaknuti iz razloga propisanog u članku 50. stakvu 1. točka 11. OZ-a odnosno tražiti proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim budući da je protekao rok zastare. Daljnji postupak provest će se sukladno odredbama članka 52. OZ-a gdje će se ovisno o očitovanju ovrhovoditelja prijedlog usvojiti i pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim ili će sud donijeti rješenje kojim upućuje ovršenika na parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.

Drupal theme by Kiwi Themes.