Širenje bolesti i nepoštivanje odluka Kriznog stožera

Objavljeno 10. Travanj 2020 - 9:59

Širenje zaraznih bolesti i mjere prevencije takvog širenja aktualizirane su pandemijom koronavirusa na svjetskoj razini koja za sobom povlači pojedinačno informiranje o prevenciji širenja, dostupnost takvih informacija na svjetskoj i nacionalnoj razini, ali i niz intervencija javnih vlasti pogođenih država kojima se pokušavaju ublažiti posljedice postojeće pandemije.

Pristup država novonastaloj krizi mogao je ići u dva smjera, primjenom modela imuniteta krda ili provedbom mjera poticanja socijalnog distanciranja i samoizolacije.
Model imuniteta krda počiva na ideji da se virusu pusti slobodno širenje populacijom kako bi se što veći postotak nerizičnih ili niskorizičnih pripadnika populacije zarazio koronavirusom, prebolio ga i razvio stečeni imunitet, a virusu bi u budućnosti bilo sve teže naći novog domaćina što bi dovelo do kolektivnog imuniteta i suzbijanja daljnjeg širenja. Jedan od prvih primjera primjene tog modela vidjeli smo u Velikoj Britaniji, a pristup je izazvao oštre kritike te se britanska vlast ipak odlučila, sa zakašnjenjem u odnosu na ostatak Europe, provoditi mjere suzbijanja širenja pandemije. Slična situacija dogodila se i u Nizozemskoj, gdje se od modela stvaranja imuniteta krda kroz kontrolirano širenje prešlo na blaže mjere socijalnog distanciranja i samoizolacije.
Drugi pristup, izolacija, prihvaćen je u većini ostalih zemalja svijeta pogođenih koronavirusom, a ideja je suzbiti, odnosno usporiti širenje virusa kako bi se zaštitile visokorizične skupine, ali i zdravstveni sustav države s obzirom na to da je broj medicinskog osoblja, uređaja i dostupne bolničke infrastrukture u većini situacija nedostatan za izvanredno povećani broj zaraženih.

Primjenom strožeg modela izolacije, države uspostavljaju posebne organizacijske jedinice čije su temeljne zadaće provođenje mjera suzbijanja širenja virusa. U Hrvatskoj je takvo tijelo, Stožer civilne zaštite, predviđeno Zakonom o sustavu civilne zaštite (NN 82/15, 118/18 i 31/20, u nastavku: ZSCZ) sa zadaćom provođenja mjera i aktivnosti u velikim nesrećama i katastrofama (čl. 21. st. 2. ZSCZ-a). Stožer civilne zaštite RH, u slučaju nastupanja posebnih okolnosti koje ugrožavaju život i zdravlje građana, donosi odluke i upute koje provode stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne samouprave (čl. 22.a, st. 1. ZSCZ-a). Sukladno tome, Stožer civilne zaštite RH donio je niz odluka kojima se ograničavaju društvena okupljanja, rad trgovina, uslužnih djelatnosti, prelaska preko graničnih prijelaza, javni promet i dr. Smanjenje mogućnosti daljnjeg širenja bolesti navedeno je kao svrha u svim odlukama Stožera. U Odluci o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj (Odluka, NN 35/2020-737, u nastavku: Odluka) građanima se zabranjuje napuštanje mjesta prebivališta, odnosno stalnog boravka bez ovjerene propusnice. Propusnice se izdaju pod Odlukom određenim okolnostima. Za nepoštivanje Odluke određene su novčane kazne u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kn (čl. 127. st. 4. Zakona o državnom inspektoratu NN 115/18, u nastavku: ZDI).

Koordinacija i upravljanje zdravstvenim sustavom u kriznim situacijama uređeno je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, u nastavku: Zakon), uspostavljanjem Kriznog stožera (čl. 196. st. 1. Zakona) čije članove imenuje resorni ministar. Ministru je predviđena i mogućnost donošenja posebnih mjera (čl. 196. Zakona), poput Odluke o posebnoj sigurnosnoj mjeri izolacije osoba u vlastitom domu ili drugom odgovarajućem prostoru (samoizolacija) u kojoj se naređuje pridržavanje mjere izolacije u trajanju od 14 dana svim osobama koje ulaze u RH. Za nepoštivanje rješenja o samoizolaciji određene su novčane kazne u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kn (čl. 127. st. 4. ZDI-a).

Za nepoštivanje mjera samoizolacije, prekršitelj može i kazneno odgovarati, sukladno Kaznenom zakonu (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19; dalje: KZ) u kojem je navedeno da će se osoba koja ne postupi po propisima ili naredbama nadležnog državnog tijela koje naređuje mjere za sprečavanje i suzbijanje zarazne bolesti među ljudima, pa zbog toga dođe do opasnosti od širenja zarazne bolesti, kazniti kaznom zatvora do dvije godine (čl. 180. st. 1. KZ-a). U opisanom kaznenom djelu nastanak posljedice širenja zaraze ne uvjetuje postojanje kaznenog djela, već kazneno djelo postoji neovisno o tome je li počinitelj nekoga doista i zarazio ukoliko je svojim ponašanjem doveo do prouzročenja opasnosti. U prekršajnom zakonu (NN 107/07, 39/13, 110/15, 70/17, 118/18, dalje: PZ) određeno je da ako je protiv počinitelja prekršaja započeo kazneni postupak zbog kaznenog djela kojim je obuhvaćen i prekršaj, neće se pokretati prekršajni postupak, odnosno već pokrenuti postupak će se obustaviti (čl. 10. PZ-a). Sukladno tome, prekršajno zakonodavstvo se u takvoj situaciji ne bi trebalo primjenjivati, a počinitelj prekršaja bi odgovarao za kazneno djelo širenja i prenošenja zarazne bolesti ako su za to ispunjene pretpostavke.

Drupal theme by Kiwi Themes.