Pretpostavke za posvojenje potrebne na strani posvojitelja

Objavljeno 24. June 2013 - 10:03

 

      Pretpostavke na strani posvojitelja ili aktivna adoptivna sposobnost predstavlja skup pretpostavki koje posvojitelja čine podesnim i sposobnim za ulogu posvojitelja.

      Kod zasnivanja potomstva prirodnim putem zakonodavac teško može utjecati na izbor bioloških roditelja. Za razliku od biološkog roditelja, posvojitelj mora unaprijed posjedovati zakonom određene osobine i kvalitete kako bi moglo doći do posvajanja. Kada postoje neke karakteristike koje ne bi smjele postojati na strani potencijalnog posvojitelja, radi se o tzv. adoptivnoj smetnji.

 

 

Adoptivne smetnje i srodstvo posvojenika i posvajatelja

      Obiteljski zakon (NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, u daljnjem tekstu: ObZ) propisuje u čl. 128. da posvojiti ne može osoba:

 

1) koja je lišena roditeljske skrbi

2) koja je lišena poslovne sposobnosti

3) čije dosadašnje ponašanje i osobine upućuju na to da nije poželjno povjeriti joj roditeljsku skrb o djetetu.

 

      Okolnosti koje upućuju na to da osobi nije poželjno povjeriti roditeljsku skrb o djetetu odnose se na ponašanje i osobine posvojitelja koje ne pružaju dovoljno jamstvo da bi osoba obavljala zadaću posvojitelja na zadovoljavajući način. Takve okolnosti procjenjuje centar za socijalnu skrb koji je nadležan u postupku posvojenja što propisuje ObZ u čl. 135. st. 2.

      Posvojitelj nadalje ne smije biti krvni srodnik u ravnoj lozi, brat niti sestra posvojenika (čl. 125., st. 3. ObZ). Prema tome i blisko krvno srodstvo predstavlja adoptivnu smetnju. Ovo se odnosi na osobe koje su izravno ili neizravno potekle jedne od drugih, dakle na pretke i potomke, kao i na osobe koje imaju zajedničke pretke (brat i sestra). To znaci da npr. baka ne može posvojiti unučad, brat ne može posvojiti sestru, itd.

      Za ostale krvne srodnike nema smetnje da budu međusobno posvojenik i posvajatelj, medutim to se ne odnosi na skrbnika i stićenika. Skrbnik ne može posvojiti stićenika sve dok ga dužnosti skrbnika ne razrješi centar za socijalnu skrb (čl. 125. st. 5. ObZ). Prema tome, potrebno je provesti kontrolu nad skrbnikom prije posvojenja kako bi se utvrdila njegova podobnost da bude posvojiteljem.

 

 

Državljanstvo posvojitelja

      Posvojitelj je u pravilu hrvatski državljanin. Iznimno posvojitelj moze biti i stranac ako je to od osobite koristi za dijete (čl. 127. ObZ). Ako je posvojitelj stranac, posvojenje se moze zasnovati samo uz prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi. O interesu djeteta u vezi s posvojenjem od strane stranog državljanina odlučuje centar za socijalnu skrb koji je nadležan za provođenje postupka posvojenja.

      Otežano je detaljnije provjeriti sredinu u koju dijete odlazi, a i gotovo je nemoguće provesti mjere intervencije ukoliko dođe do potrebe za poduzimanjem istih. Također, postoji problem teže prilagodbe djeteta u obitelji i sredini stranih državljanina. Sve su ovo razlozi zašto se u zakonodavstvu Republike Hrvatske nastoji ograničiti posvajanje djece u stranu državu. Stoga se hrvatskim državljanima u odnosu na strance uvijek daje prednost u posvajanju djece, pa čak i među više stranih državljana koji su potencijalni posvajatelji određuju oni s prioritetom. Naime, među više potencijalnih stranih posvajatelja prioritet u praksi imaju oni koji su barem nekim elementom, npr. podrijetlom vezani uz Hrvatsku.

 

 

Životna dob i bračni status posvojitelja

      Posvojitelj može biti osoba u dobi od najmanje 21 godine, a mora biti starija od posvojenika najmanje 18 godina. Ako postoje osobito opravdani razlozi, posvojitelj može biti i osoba mlađa od 21 godine (čl. 126. ObZ). Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona 2007. godine (NN 107/07), zakonodavac je smanjio dobna ograničenja na strani posvajatelja koja su postojala u Obiteljskom zakonu prije 2007. Tada su bile propisane i gornja i donja dobna granica. Ukidanje gornje dobne granice u skladu je sa suvremenim društvenim zbivanjima i sa suvremenim zakonodavnim mislima.

      S obzirom na bračni status posvojitelja, ObZ propisuje u čl. 133. st. 2. da dijete može posvojiti osoba koja nije u braku ako je to od osobite koristi za dijete. Međutim, u pravilu će posvojitelji biti oba bračna druga, a jedan bračni drug ako je drugi bračni drug roditelj ili posvojitelj djeteta ili jedan bračni drug uz pristanak drugog bračnog druga. Ukoliko posvaja samo jedan od bračnih drugova, taj mora imati pristanak drugoga. Zakonodavac ne ograničava posvajanje na bračne odnose koji su trajali tijekom određenog vremenskog razdoblja, a to znači da bračni drugovi mogu odmah nakon zaključenja braka podnijeti prijedlog za posvajanje djeteta.

      Izvanbračni drugovi zajednički ne mogu posvojiti dijete kao što mogu bračni drugovi, no izvanbračna zajednica nije prepreka tome da jedan od izvanbračnih drugova posvoji dijete na temelju čl. 133. st. ObZ, odnosno ako je to od osobite koristi za dijete. Izvanbračni roditelj također ne može posvojiti dijete jer ne zadovoljava pretpostavku da posvojitelj ne smije biti osoba u krvnom srodstvu s posvojenikom u ravnoj lozi (čl. 125., st. 3. ObZ).

      Drugim riječima, (izvan)bračni status posvojitelja nije od utjecaja na mogućnost posvajanja ako posvojitelj ima roditeljsku skrb nad djetetom. Valja razumijeti da institut izvanbračne zajednice proizvodi samo prava i obveze između samih izvanbračnih drugova, dok institut roditeljske skrbi postoji neovisno o bračnom statusu, utemeljen na činjenici da je osoba roditelj djeteta. Kako se posvajanjem uspostavlja fiktivni odnos srodstva (fikcija = pravna činjenica za koju se zna da je neistinita, ali se uzima da je istinita) između posvojitelja i njegovih potomaka s jedne strane, i posvojenika i njegovih potomaka s druge strane, kao i sva prava i dužnosti koja iz tog odnosa proizlaze (čl. 143. ObZ), tako se posvojenjem stječe i roditeljska skrb kakvu ima biološki roditelj (također izričito određeno u čl. 123., st. 2. ObZ).

 

 

 

Drupal theme by Kiwi Themes.