Presuda u predmetu Marković i diskriminacija na temelju spolne orijentacije

Objavljeno 3. June 2013 - 14:27

Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi od 28. veljače 2012. izmijenio je presudu Županijskog suda te odlučio u korist tužitelja, a protiv tadašnjeg predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Vlatka Markovića. On je naime u medijima izjavio kako homoseksualci neće, dok god je on predsjednik HNS-a, igrati u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji te kako samo zdravi ljudi igraju nogomet.

 

            Županijski je sud u prvostupanjskom postupku okončanom presudom od 2. svibnja 2011. iznio sljedeća stajališta:

1. Zaključio je kako izjava gospodina Markovića da deklarirani homoseksualci ne mogu biti članovi nacionalne reprezentacije, predstavlja izravnu diskriminaciju u smislu čl.2. st.1. Zakona o suzbijanju diskriminacije. No istovremeno, sud kaže kako takvom izjavom tuženik samo potvrđuje postojeće kriterije i praksu HNS-a te da on nije u mogućnosti utvrđivati ili mijenjati iste. Zbog toga, pasivno bi bila legitimirana osoba koja može promijeniti kriterije i praksu, a to bi bio sam HNS.

 

2. Županijski je sud rekao kako izjava da nogomet mogu igrati samo zdravi ljudi predstavlja povredu dostojanstva osoba istospolne orijentacije (jer se istom implicira kako su te osobe zapravo bolesne), no sud smatra kako tužitelji tokom postupka nisu ponudili činjenice i dokaze koji bi ukazali na vjerojatnost uznemiravanja kako ga definira čl.3. ZSD-a.

 

            Ad 1. Vrhovni sud potpuno opravdano pobija oba stajališta.Velika je vrijednost Zakona o suzbijanju diskriminacije njegova široka primjena definirana člankom 8. točkom 1. i 2. a koja se odnosi kako na pravne tako i na fizičke osobe u svim područjima djelovanja, a osobito na području rada i radnih uvjeta kao i u području sporta. Uz to, gospodin Marković sporne izjave daje u intervjuu koji je dao ne samo kao predsjednik HNS-a, već i kao osoba koja je autoritet u nogometnom svijetu. A čak kada bi se i slijedio zaključak Županijskog suda da je pasivno legitimirana samo ona osoba ili tijelo koje je u mogućnosti aktivno utvrđivati kriterije i praksu HNS-a, jasno je da bi u tu kategoriju bila uključena funkcija predsjednika koju je tada obnašao gospodin Marković.

 

            Za postojanje izravne diskriminacije važno je pronaći osobe u usporedivoj situaciji prema kojima je postupano povoljnije, a jasno, potrebno je utvrditi i diskriminiranu osobu ili skupinu osoba, dakle stvarnu žrtvu diskriminacije. No, Županijski sud ispravno zaključuje kako se svejedno radi o izravnoj diskriminaciji bez obzira što nije moguće utvrditi stvarnu žrtvu diskriminacije (a to bi bile sve osobe istospolne orijentacije). To je u skladu sa europskom praksom; Europski sud pravde 2008. godine u predmetu Feryn iznosi stajalište kako je za postojanje diskriminacije dovoljno da poslodavac javno daje izjave kako neće zaposliti osobe po određenoj diskriminatornoj osnovi. U tome slučaju dakle neće biti potrebno posebno utvrđivati niti konkretnu žrtvu diskriminacije, a pogotovo ne osobu u usporedivoj situaciji.

 

            Ad 2. Zakon o suzbijanju diskriminacije kaže kako se uznemiravanjem smatra svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od zabranjenih diskriminatonih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstvaosobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. U skladu sa europskim direktivama, Zakon uznemiravanje regulira kao jedan od oblika diskriminacije te ga podvodi pod ostala pravila koja vrijede za diskriminaciju. U predmetu Marković vidi se nepoznavanje tih pravila od strane prvostupanjskog suda kao neizbježna posljedica nedostatka ujednačene prakse i iskustva u diskriminacijskim predmetima.Sud se naime vodio po općem načelu građanskog procesnog prava Actore non probante, reus absolvitur te zaključio kako tužitelji nisu uspjeli dokazati postojanje pretpostavki koje zakon traži za uznemiravanje. Zakon o suzbijanju diskriminacije upravo je zbog teškog dokazivanja diskriminatornog ponašanja kao i zbog toga što je diskriminator često u nadređenoj i dominantnoj poziciji u odnosu prema diskiminiranome, odredio da teret dokazivanja leži na tuženiku, čim tužitelj učini vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. Uvjet vjerojatnosti je svakako zadovoljen s obzirom na sadržaj tuženikovih izjava u medijima. Pošto teret dokaza sada pada na tuženika, a on tijekom postupka nije dokazao kako svojom izjavom nije diskriminirao osobe istospolne orijentacije, Vrhovni sud ispravno zaključuje kako postoji uznemiravanje koje Zakon izjednačava sa diskriminacijom.

 

           Za očekivati je da će biti sve više ovakvih ispravnih odluka koje će biti usklađene sa europskom praksom i zakonodavstvom jer su 11.10.2012. na snagu stupile izmjene Zakona o suzbijanju diskriminacije koje su ispravile neke pogreške i sam zakon dodatno uskladile s relevantnim europskim direktivama.

 

           O važnosti ovog područja govori i nedavno održan okrugli stol o donošenju novog zakona o registriranom partnerstvu na kojem su raspravljali i iznijeli svoje stavove akademski profesori, predstavnici udruga koje štite interese istospolnih zajednica, gosti predavači iz drugih zemalja i studenti iz pravne klinike. Ovaj je događaj inicirao Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u svrhu donošenja što kvalitetnijih zakonskih propisa.

 

 

 

Drupal theme by Kiwi Themes.