Pravo pacijenta na suodlučivanje

Objavljeno 10. June 2013 - 9:13

            Koncept informiranog pristanka predstavlja noviji pristup liječenju pacijenata u sklopu zdravstsvene djelatnosti.  Prije je prevladao odnos prema kojem liječnik donosi sve odluke za pacijenta i on „zna najbolje“. Takav odnos se naziva medicinskim paternalizmom jer liječnik („otac“) donosi odluku za pacijenta („dijete“).[1] No, danas se takav pristup liječenju korjenito promijenio jer se sve više prihvaća koncept informiranog pristanka koji je u pravnom poretku Republike Hrvatske svoj izraz dobio u pravu pacijenta na suodlučivanje.

            Pravo pacijenta na suodlučivanje je regulirano i na međunarodnoj razini kao i na nacionalnoj. Međunarodni ugovor koji regulira to pravo pacijenta je Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini koja je donesena u okviru Vijeća Europe u Oviedu 4. travnja 1997. godine. Na nacionalnoj razini je ista materija uređena Zakonom o zaštiti prava pacijenata dok se na osobe s duševnim smetnjama odnosi Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Također je tu važan i Kodeks medicinske etike i deontologije kojeg je donijela Skupština Hrvatske liječničke komore.

Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini

Navedena konvencija (u okviru temeljnih odredbi) već u čl. 1. navodi da će štititi dostojantsvo svih ljudskih bića te jamčiti svakome poštovanje, bez diskriminacije, njihovog identiteta, ljudskih prava i temeljnih sloboda.  U čl. 2. navodi da interesi i dobrobit ljudskog bića moraju prevagnuti nad interesima društva i znanosti.  U daljnjim člancima Konvencija razrađuje pojedina prava pacijenata u skladu  sa preambulom i temeljnim odredbama.

Čl. 5. Postavlja opće pravilo koje kaže da se medicinski zahvat može provesti samo nakon što je pacijent dao slobodan i informiran pristanak. Pojam informiranog pristanka se definira u istom članku koji navodi da pacijent mora biti obaviješten o svrsi i prirodi postupka kao i mogućim posljedicama i rizicima. Važno je napomenuti da osoba može u svakom trenutku povući svoj pristanak.

            U sljedećem članku se govori o osobama koje nisu sposobne dati pristanak na pojedine zahvate (npr. osobe s teškim duševnim smetnjama, maloljetne osobe, osobe koje nisu pri svijesti...) U tom slučaju se smije izvesti samo onaj zahvat koji je u njihovoj dobrobiti, tj. njihovom najboljem interesu. Ukoliko je riječ o maloljetnoj osobi, odluke o prihvaćanju ili odbijanju dijagnostičkih i terapijskih postupaka će donositi zakonski zastupnik ili tijelo, tj.  osoba određene zakonom pojedine države. Pri tome se mišljenje maloljetnika uzima u obzir u skladu s njegovim godinama i stupnjem zrelosti. Ukoliko odrasla osoba zbog bolesti ili nekog drugog razloga ne može dati pristanak, to će učiniti njegov zastupnik ili tijelo ,tj. osoba utvrđeni zakonom. Važno je navesti da i zakonski zastupnici, zastupnici te tijela i osobe utvrđene zakonom koje donose odluke u ime pacijenta moraju biti obaviješteni na način utvrđen čl. 5. Konvencije.  Čl. 9. također može biti važan u praksi jer govori o tome da se uzimaju u obzir želje koje je pacijent imao za života, ali ih sada ne može izraziti iz bilo kojeg razloga.

Zakon o zaštiti prava pacijenata

Zakon o zaštiti prava pacijenata (u daljnjem tekstu: ZZPP) navodi u čl. 6. da pravo na suodlučivanje obuhvaća pravo na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog/terapijskog zahvata. Pravo na suodlučivanje se može ograničiti kad je to opravdano zdravstvenim stanjem pacijenta u slučajevima i na način propisan ZZPP-om. Dakle, prema čl. 6. pacijent treba dobiti određene informacije o dijagnostičkom/terapijskom postupku kako bi na temelju tih informacija odlučio prihvaća li ili odbija taj postupak. ZZPP u čl. 8. navodi koje informacije pacijent treba dobiti i može ih usmeno zahtijevati od zdravstvenog radnika visoke stručne spreme. To su informacije o: zdravtsvenom stanju, preporučenom načinu života, medicinskoj procjeni rezultata i ishoda određenog postupka, preporučenim pregledima i zahvatima, mogućim zamjenama za postupke, pravima iz zdravstvenog osiguranja i postupcima za ostvarivanje tih prava i sl. Pacijent treba dobiti te informacije na način koji mu je razumljiv s obzirom na dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti. Iz toga proizlazi da pacijent mora razumjeti sve informacije te da liječnik ne smije koristiti stručne termine ili termine na latinskom jeziku ukoliko ih pacijent ne može razumjeti. Ukoliko je riječ o pacijentu s invaliditetom, informacije mu se daju u njemu pristupačnom obliku. Pacijent može u pisanom obliku odbiti primitak obavijesti o svom zdravstvenom stanju i očekivanom ishodu postupaka/mjera osim ako je riječ o slučajevima u kojima mora biti svjestan prirode svoje bolesti kako ne bi ugrozio zdravlje drugih.

Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički/terapijski zahvat osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život ili zdravlje pacijenta. Taj pristanak pacijent izražava potpisivanjem suglasnosti. Dakle, obavezan je pismeni oblik. U svrhu povećane zaštite slijepe osobe, gluhe osobe koja ne zna čitati, nijeme osobe koje ne zna pisati i gluhoslijepe osobe,pristanak se daje u obliku javnobilježničkog akta ili pred dva svjedoka iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u njeno ime donositi takve odluke. ZZPP određuje još tri kategorije pacijenata za koje odluke donosi njihov zastupnik: djeca, osobe s duševnim smetnjama i osobe lišene poslovne sposobnosti. U njihovo ime uvijek odlučuje zastupnik. Pri tome ,u slučaju da je pacijent dijete, treba imati na umu da se može uzeti u obzir i mišljenje djeteta u skladu s njegovom dobi i mentalnom zrelošću (sukladno Konvenciji o biomedicini i ljudskim pravima) jer ZZPP ne sadrži takvu odredbu.

Situacija je drukčija ako je riječ o hitnoj medicinskoj intervenciji (npr. prometna nesreća) pa se zbog hitnosti ne može dobiti suglasnost. Tada se pacijent može podvrći pojedinom terapijskom/dijagnostičkom postupku  samo kad bi zbog nepoduzimanja bio ugrožen život ili bi mu prijetila opasnost od težeg oštećenja zdravlja. Međutim, valja imati na umu da se postupak može provoditi samo dok traje opasnost. Kad opasnot prestane, mora se prestati sa provođenjem postupka.

 

Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: ZZODS)

            ZZODS je zakon koji (između ostaloga) pobliže utvrđuje prava osoba s duševnim smetnjama dok su u položaju pacijenata te on u slučaju liječenja osoba s duševnim smetnjama ponekad ima prednost pred ZZPP-om i ZZPP se primjenjuje samo ako ZZODS-om nije pojedina situacija regulirana. On zauzima drukčiji pristup prema utvrđivanju osoba koje su sposobne dati pristanak za poejdine medicinske zahvate.

            ZZODS daje definiciju osobe s duševnim smetnjama kao osobe koja je duševno bolesna, osobe s duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijene osobe, osobe koja je ovisnik o alkoholu te osobe s drugim duševnim smetnjama. Zakon također daje i definiciju osobe s teškim duševnim smetnjama i to je osoba koja nije u mogućnosti shvatiti značenje svog postupanja ili ne može vladati svojom voljom ili su te mogućnosti smanjene u tolikoj mjeri da joj je potrebna psihijatrijska pomoć. Za ovaj rad je važna i definicija pristanka koja kaže da je pristanak slobodno dana suglasnost osobe s duševnim smetnjama za provođenjem liječničkog postupka koja se zasniva na poznavanju svrhe, prirode, posljedica i koristi liječničkog postupka. Pristanak prema čl. 8. st. 2 može biti usmen. Pojam pristanka zapravo odgovara pravu na suodlučivanje unutar ZZPP-a i pojmu informiranog pristanka u Konvenciji što je vidljivo iz zakonske stilizacije prema kojoj osobi s duševnim smetnjama moraju biti pružene informacije na temelju kojih će ona donijeti odluku.

Razlika u pristupu prema (u odnosu na ZZPP) osobama koje su sposobne dati pristanak se očituje u sljedećem. ZZPP navodi koje kategorije osoba mogu same dati pristanak i onda navodi kategorije pacijenata koje pristanak daju na drukčiji način (npr. slijepe osobe) ili moraju imati zastupnika (npr. djeca). ZZODS navodi da se sposobnost osobe s duševnim smetnjama za davanje pristanka utvrđuje u svakom pojedinom slučaju, a taj pregled provode psihijatar ili doktor medicine. Važno je utvrditi je li osoba u stanju shvatiti svrhu, prirodu, posljedice i korist liječničkog postupka te na temelju toga donijeti odluku. Ukoliko s duševnim smetnjama nije u stanju donijeti odluku, može se poduzeti samo onaj postupak koji je u njenom najboljem interesu.  Ako je riječ o djetetu i maloljetnoj osobi s duševnim smetnjama, odluku donosi zakonski zastupnik pri čemu se u obzir na temelju Zakona može uzeti mišljenje djeteta u skladu sa dobi i mentalnom zrelošću. Slična je situacija i sa odraslom osobom sa duševnim smetanjama. Dani pristanak se može povući pri čemu liječnik mora informirati davatelja pristanka o posljedicama prestanka provođenja medicinske intervencije.

Medicinska intervencija prema osobama s duševnim smetnjama se može provesti i bez njihova pristanka ako bi zbog pribavljanja pristanka bio ugrožen život ili bi prijetila teže oštećenje zdravlja.  Ako je osoba s duševnim smetnjama prisilno smještena u psihijatrijsku ustanovu, može se bez pristanka podvrgnuti svakom postupku koji ima svrhu liječenja duševnih smetnji zbog kojih je smještena u ustanovu. U slučaju provođenja liječenja bez pristanka osobe s duševnim smetnjama, potrebno joj je objasniti moguće postupke liječenja i uključiti tu osobu u planiranje liječenja.

 

Kodeks medicinske etike i deontologije

            Važeći Kodeks liječničke etike i deontologije je donijela Skupština Hrvatske liječničke komore 10. lipnja 2006. U čl. 1. st. 6. Kodeks navodi da će liječnici svoje znanje primjenjivati u skladu s odredbama Kodeksa. Nadalje, u čl. 2. st.4. navodi se da će poštovati pravo pacijenta da obaviješten prihvati ili odbije pojedinog liječnika ili liječničku pomoć. Ako pacijent nije sposoban o tome odlučivati, odluku donosi zastupnik. Ako pacijent nema zastupnika i s odlukom se ne može pričekati, liječnik će odrediti najbolji način liječenja. U pružanju liječničke pomoći djeci i maloljetnim osobama, liječnik će to učiniti uz suglasnost roditeljaili skrbnika, odnosno starijih najbližih punoljetnih članova obitelji. Tu se javlja razlika u odnosu na zakonsko reguliranje davanja pristanka u ime djeteta jer zakon navodi samo zastupnike, a Kodeks govori o mogućnosti starijih najbližih članova obitelji.




[1] Ksenija Turković:Informirani pristanak i pravo na odbijanje tretmana u RH

 

Drupal theme by Kiwi Themes.