Pravo na stanku, dnevni i tjedni odmor

Objavljeno 10. Ožujak 2015 - 19:27

Pravo na stanku

Sukladno članku 73. Zakona o radu (NN 93/14) radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakog radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drugačije određeno pri čemu se vrijeme trajanje iste ubraja u radno vrijeme. Ukoliko je riječ o maloljetnim radnicima, isti stječu pravo na stanku ukoliko rade najmanje četiri i pol sata dnevno.

Posebna situacija je u slučaju radnika koji rade u nepunom radnom vremenu kod više poslodavaca. Naime, ako radnik radi najmanje šest sati kod dva ili više poslodavaca imat će kod svakoga pravo na stanku razmjerno ugovorenom nepunom radnom vremenu. Primjerice radnik koji radi kod jednog poslodavca četiri sata a kod drugoga dva sata, kod prvoga poslodavca ima pravo na stanku u trajanju 20 minuta, a kod drugoga na stanku od 10 minuta.

Ako posebna narav posla ne omogućuje prekid rada radi korištenja stanke, isto pitanje mora biti uređeno kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu.

Bitno je naglasiti da se pravo na stanku može koristiti i u dužem trajanju i to na dva načina:

-          da ulazi u radno vrijeme, ako bi tako bilo određeno kolektivnim ugovorom, sporazumom radničkog vijeća i poslodavca, ugovorom o radu ili pravilnikom o radu

-          da ne ulazi u radno vrijeme, nego se za toliko dulje radi, što također mora biti određeno kolektivnim ugovorom, sporazumom radničkog vijeća i poslodavca, ugovorom o radu ili pravilnikom o radu

 

Ako poslodavac ne omogući radniku korištenje stanke na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o radu, takvo postupanje smatra se težim prekršajem poslodavca s propisanom novčanom kaznom od 31.000,00 do 60.000,00 kuna za poslodavca pravnu osobu, odnosno 4.000,00 do 6.000,00 kuna za poslodavca fizičku osobu i odgovornu osobu pravne osobe

Pravo na dnevni odmor

Članak 74. Zakona o radu propisuje pravo radnika na dnevni odmor. Tako radnik tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno.

Punoljetnom radniku koji radi na sezonskim poslovima koji se obavljaju u dva navrata tijekom radnog dana, poslodavac je dužan osigurati pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje osam sati neprekidno. Kako bi navedeni radnici bili dovedeni u ravnopravni položaj s ostalim radnicima, propisano je da im se mora omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg dnevni odmor nije koristio, odnosno koristio ga je u kraćem razdoblju. Primjerice radniku koji je radio 15 radnih dana na način da je koristio po osam sati odmora poslodavac mora osigurati korištenje propuštenih 60 sati dnevnog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg nije koristio dnevni odmor.

Ako radniku ne omogući korištenje dnevnog odmora na način propisan Zakonom o radu, takvo postupanje također se smatra težim prekršajem poslodavca s propisanom novčanom kaznom od 31.000,00 do 60.000,00 kuna za poslodavca pravnu osobu, odnosno 4.000,00 do 6.000,00 kuna za poslodavca fizičku osobu i odgovornu osobu pravne osobe.

 

Pravo na tjedni odmor

Pravo na tjedni odmor propisano je člankom 75. Zakona o radu. Radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem pribraja dnevni odmor opisan u prethodnom tekstu. Konkretno ovo znači da radnik ima pravo na neprekidni tjedni odmor u trajanju od 36 sati. Maloljetnici pritom imaju pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje četrdeset osam sati.

Iznimka od navedena prava na tjedni odmor propisana je u slučaju smjenskih radnika koji zbog obavljanja posla u različitim smjenama ili zbog objektivno nužnih tehničkih razloga ili zbog organizacije rada ne mogu iskoristiti odmor u trajanju 36 sati, pa im pravo na tjedni odmor može biti određeno u neprekidnom trajanju od najmanje 24 sata, uz koji se ne pribraja dnevni odmor.

Iako je to u neki slučajevima nemoguće na taj način organizirati (zdravstvo, socijalna skrb, prijevoz i sl.), propisano je da radnik tjedni odmor u pravilu koristi nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno iza nje slijedi.

Ako radnik ne može koristiti odmor u propisanom trajanju mora mu se za svaki radni tjedan omogućiti korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu, zbog kojeg tjedni odmor nije koristio ili ga je koristio u kraćem trajanju. Uzmimo za primjer radnika koji ne može koristiti odmor u propisanom trajanju tri tjedna već ga koristi u trajanju od 24 sata, isti ima pravo, odmah nakon prestanka takvog rada, na propuštenih 36 sati tjedna odmora uz 36 sati redovita tjedna odmora.

Ako radniku ne omogući korištenje tjednog odmora na način propisan Zakonom o radu, takvo postupanje kao i u slučaju prava na stanku i prava na dnevni odmor, smatra se težim prekršajem poslodavca s propisanom novčanom kaznom od 31.000,00 do 60.000,00 kuna za poslodavca pravnu osobu, odnosno 4.000,00 do 6.000,00 kuna za poslodavca fizičku osobu i odgovornu osobu pravne osobe.

 

 

 

 

Drupal theme by Kiwi Themes.