Posebne dokazne radnje

Objavljeno 22. November 2021 - 21:40

Posebne dokazne radnje su vrsta radnji i mjera procesne prisile radi pribavljanja dokaza i predmeta koji služe pri utvrđivanju činjenica koje su relevantne za konkretan predmet o kojem se vodi kazneni postupak. Ove vrste radnji mogu se primijeniti samo prema osumnjičeniku, a ne mogu se, poput nekih drugih radnji u kaznenom postupku, primijeniti prema drugim osobama, osim u iznimnim slučajevima. Za njihovo provođenje potrebno je ispunjenje materijalnih i formalnih pretpostavki.

Materijalne pretpostavke za provođenje ovih dokaznih radnji su postojanje osnova sumnje da je određena osoba počinila jedno od kataloški nabrojanih kaznenih djela iz članka 334. Zakona o kaznenom postupku NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19 te ako se izvidi ne mogu provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće iz čega je vidljiva njihova supsidijarna primjena.

Formalne pretpostavke za njihovo izvođenje obuhvaćaju zahtjev za postojanjem pisanog i obrazloženog naloga suca istrage, s obzirom na to da se ovdje radi o privremenom ograničavanju ustavnih prava građana. Iznimno, kako je određeno u Zakonu o kaznenom postupku, kad okolnosti nalažu da se s izvršenjem radnji započne odmah, nalog prije početka istrage na vrijeme od 24 sata može izdati i državni odvjetnik, ali ga u roku od 8 sati mora dostaviti sucu istrage koji će odmah odlučiti rješenjem o zakonitosti tog naloga. Navedeno je potrebno zbog toga što se samo na ovakav način može osigurati stroga kontrola i onemogućiti samovolja usmjerena prema osumnjičeniku. Korištenje potonje mogućnosti primjenjivo je samo prilikom provođenja radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu. Njihovo trajanje ograničava se na tri mjeseca. Iznimno, nakon proteka roka od tri mjeseca, može ih se produžiti za dodatnih tri mjeseca, ako daju rezultate i ako postoji razlog za nastavak. Za iznimno propisana teška kaznena djela rok se može produžiti još za 6 mjeseci, a i naknadno za dodatnih 6 mjeseci ako je to nužno za ostvarenje svrhe radnje. Potonje, naravno, ne vrijedi za sva kaznena djela već samo za iznimno propisana, s obzirom na to da svako ograničenje Ustavom zajamčenih prava građana mora počivati na načelu razmjernosti, a navedene radnje izvršava policija.

Prema članku 332. Zakona o kaznenom postupku, posebne dokazne radnje su: nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, presretanje, prikupljanje i snimanje računalnih podataka, ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, uporaba prikrivenih istražitelja i pouzdanika, simulirana prodaja i otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine, pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova, nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela. Nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu primjenjuje se prema osobama za koje postoje osnove sumnje da počinitelju ili od počinitelja određenih kaznenih djela prenose informacije u vezi s kaznenim djelom, odnosno, da se počinitelj služi njihovim priključcima na telefon ili drugim telekomunikacijskim uređajima, koje kriju počinitelja tih kaznenih djela ili mu na neki način pomažu da ne bude otkriven. Ovom radnjom se privremeno ograničava temeljno pravo na nepovredivost poštanskog komuniciranja i na nepovredivost osobnog i obiteljskog života i na posredan način ima i utjecaja na druge osobe s kojima osumnjičenik komunicira pa možemo reći da se ova radnja na takav način primjenjuje i na te osobe, a ne samo na osumnjičenika. Zbog toga je njihovo trajanje vremenski ograničeno. Također, policija prilikom provođenja ove radnje ima važnu ulogu u razabiranju relevantnih od irelevantnih informacija te se često nalazi u zahtjevnom položaju u kojem mora preslušati veliku količinu materijala od kojih je često samo mala količina povezana s kaznenim djelom. Nadalje, često su razgovori koji se preslušavaju osobne prirode i tiču se nerijetko obiteljskih tema te opravdanje provođenja ovakve mjere mora biti veoma objektivno procijenjeno, ali unatoč tome može biti i bitan faktor prilikom otkrivanja raznih koruptivnih i drugih kaznenih djela, kao što to možemo vidjeti u javnosti. Tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta slična je prethodno navedenoj mjeri, a uvedena je temeljem preporuke Vijeća Europe koja se bavi problemima povezanima s informacijskom tehnologijom. Nadzor i tehničko snimanje prostorija, osoba i predmeta može se primijeniti samo prema osumnjičeniku, za razliku od prvotnih mjera koje se na posredan način primjenjuju i na treće osobe. Tom mjerom bi mogle biti obuhvaćene treće osobe samo na način da se možda mogu nalaziti na takvim snimkama, ali podaci o njima nisu relevantni za kazneni postupak te će se na propisani način uništiti. Zakon o kaznenom postupku za ovu mjeru nadodaje jedan poseban uvjet, a on se tiče kumulacije ove mjere s nekim drugim mjerama iz ove kategorije (npr. s uporabom prikrivenog istražitelja). Naime, državni odvjetnik može predložiti sucu istrage donošenje rješenja u kojem se određuje da prikriveni istražitelj prilikom ulaska u tuđi dom može koristiti tehnička sredstva za snimanje nejavnih razgovora. Nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela je jedina radnja koja se može primijeniti kad se ne zna točan identitet osobe, a može se odrediti i prema predmetu kaznenog djela kad se ne zna o čemu se radi. Ovom mjerom nastoje se raščistiti relevantne okolnosti oko toga pokušava li se prijevozom i isporukom zatajiti počinjenje nekog kaznenog djela, a često se odnosi na krijumčarenje ilegalnih predmeta i slično. Mjera uporabe prikrivenih istražitelja često je sporna. Oprečna su mišljenja o tome je li ova mjera opravdana ili nije, s obzirom na rizike koje nosi, ali često može na veoma jasan način osvijetliti informacije o počinitelju i kaznenom djelu. Prikriveni istražitelj je policijski službenik koji pod izmijenjenim identitetom prodire u kriminalne skupine i tako potajno istražuje njihovo djelovanje. Kriminalistička praksa prikrivene istražitelje dijeli na obične, prigodne i prave tajne agente. Obični i prigodni su zapravo korišteni za ad hoc poduzete mjere simulirane kupnje nekog predmeta ili simuliranog davanja/primanja potkupnine. Obični tajni agenti imaju trajnu zadaću infiltracije u pojedinu kriminalnu skupinu koju onda prate i izvješćuju o njenim radnjama. Ovdje leži najveći problem opravdanja ove mjere, s obzirom na to da je rizična prema tom policijskom službeniku jer može biti otkriven od strane kriminalne organizacije. Nadalje, s obzirom na to da će se iskaz prikrivenog istražitelja koristiti kao dokaz u postupku, ta osoba se javno izlaže mogućnosti saznanja njezinog identiteta i samim time često i rizikom za vlastiti život. Iz tog se razloga nastoji na svaki mogući način zaštititi identitet prikrivenog istražitelja pa se on ispituje i pojavljuje kao zaštićeni svjedok sa svim mjerama opreza. Simulirana prodaja, otkup predmeta i davanje i primanje potkupnine mjera je kojom se redarstvenim vlastima omogućuje tajni prodor u kriminalnu djelatnost pojedinca ili skupine i pribavljanje dokaza važnih za kazneni postupak. Simulirana kupnja često se u praksi koristi kada se žele saznati važne informacije o zloupotrebi droge, krijumčarenju oružja i sl., a simulirano davanje potkupnine kod koruptivnih kaznenih djela kao npr. davanje i primanje mita. Zakon o kaznenom postupku propisuje jednu važnu zapreku kod korištenja ove mjere, a to je da ne smije biti korištena na način da predstavlja poticanje na počinjenje kaznenog djela. Kada bi bila korištena na takav način, radnja bi se smatrala poticanjem te bi uz zakonom određene pretpostavke mogla rezultirati i odgovornošću službene osobe. Pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova mjera je za koju je najvažnija pretpostavka ista kao i za prethodno navedene, a to je zabrana poticaja na počinjenje kaznenog djela. Okolnosti su zapravo iste kao i za prethodno navedene mjere, a razlika se odnosi na opis radnji koje se provode.

Spomenute radnje i mjere procesne prisile će se, na temelju iznesenog, koristiti samo u iznimnim okolnostima. Također, policijski službenici moraju ih provoditi savjesno, imajući na umu da ako neka radnja bude provedena protivno Zakonu o kaznenom postupku predstavlja nezakoniti dokaz te se neće moći koristiti u kaznenom postupku, a ako bi se i koristio to bi predstavljalo apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku. U tom smislu se njihovim provođenjem isprepliće diskrecijska ocjena svakog pojedinog policijskog službenika određene konkretnom situacijom i okolnostima u kojima se nalazi i granicama koje postavlja Zakon o kaznenom postupku. Je li takva razmjernost bila poštivana, procjenjivat će se u svakom pojedinom slučaju.

Drupal theme by Kiwi Themes.