Pobijanje dužnikovih pravnih radnji

Objavljeno 22. November 2021 - 21:31

Svaki sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, što je osnovno načelo ugovornog prava. Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je zahtijevati ispunjenje obveze od dužnika, a dužnik ju je dužan savjesno ispuniti, čime odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Nažalost, danas nije rijedak slučaj da dužnik od trenutka sklapanja ugovora pa sve do dospjelosti želi oštetiti vjerovnika i naplatu dospjelog duga tako što raznim pravnim radnjama umanjuje svoju imovinu u korist treće osobe ne bi li postao platno nesposoban. U našem pravnom sustavu ne postoji izričita odredba koja bi ograničavala slobodu raspolaganja imovinom pa je u svrhu zaštite vjerovnika stvoren institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, u daljnjem tekstu ZOO) u čl. 66. – 71. reguliraju izvanstečajno pobijanje do kojeg dolazi kada nad dužnikom nije otvoren stečaj kao i poslije eventualne obustave stečajnog postupka.

Pobijanje dužnikovih pravnih radnji je instrument obveznog prava kojemu je cilj zaštita interesa određenog vjerovnika. Vjerovnik pobija valjan pravni posao koji je sklopljen između platno nesposobnog dužnika i treće osobe te se namiruje iz vrijednosti imovine koja sada pripada imovini tih trećih osoba, pravnih sljednika. Smatra se da je pravna radnja počinjena na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine. Za što uspješnije pobijanje, nužno je da se kumulativno ispune sljedeće preptostavke (Presuda Županijskog suda u Splitu Gž- 3403/16 od 1. prosinca 2016. godine):

1. Dospjelost tražbine. Pod dospjelošću smatramo vrijeme od kada je vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje tražbine. Glede tražbine koja se može pobijati, ZOO je imao u vidu novčane jer na temelju interpretacije čl. 66. proizlazi da se pravna radnja može pobijati samo radi novčanog potraživanja i to dospjelog, nenovčane tražbine ne mogu se pobijati temeljem ovog instituta.

2. Insolventnost ili platna nesposobnost dužnika. Vjerovnik mora dokazati dužnikovu insolventnost u odnosu na konkretnu tražbinu i može pobijati samo onu radnju čijim pobijanjem stvarno omogućuje namirenje svoje tražbine.

3. Pravna radnja. Pravna radnja je svaki postupak dužnika koji svoju imovinu ustupa u korist trećih, a ne u vjerovnikovu i zbog čega vjerovnik dolazi u situaciju nemogućnosti namirenja svoje tražbine. Prema zakonskoj odredbi čl. 66. st. 3. pod pravnom radnjom treba razumijeti i propuštanja zbog kojih je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili je za njega nastala kakva materijalna obveza.

4. Oštećenje vjerovnika. Vjerovniku je šteta nanesena ako dužnik nema dovoljno sredstava za namirenje dospjele tražbine.

ZOO kod pobijanja u čl. 69. st. 1. propisuje procesnopravna sredstva i ističe da se pravna radnja pobija tužbom ili prigovorom. Zahtjev za pobijanje redovito se ostvaruje nekom od paulijanskih tužbi. Do situacije pobijanja dužnikovih pravnih radnji doći će ako su se pored općih pretpostavki ispunile i posebne, a kod posebnih je dovoljno da se ispuni bilo koja od njih. One se odnose na vrstu posla, na određene subjektivne okolnosti na strani dužnika i trećeg te na rokove za podizanje tužbe. Sve ove pretpostavke uređene su čl. 67. ZOO, a ovisno o tome koje se traže, razlikuju se i 4 paulijanske tužbe. Prilikom podizanja tužbe vjerovnik treba tužiti dužnika, ali i treću osobu sa kojom je dužnik poduzeo određeni pravni posao, a na dispoziciji mu stoji odabir one koja mu najbolje odgovara.

Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa) može se podnijeti u slučajevima kada je dužnik svjesno poduzeo raspolaganja kako bi time naštetio vjerovniku. Znanje mora postojati u trenutku poduzimanja pravne radnje odnosno u trenutku sklapanja pravnog posla. Kod dolozne tužbe zahtijevaju se još dvije pretpostavke: da se radi o naplatnom pravnom poslu i da je trećoj osobi bilo poznato, prilikom sklapanja pravnog posla s dužnikom, dužnikovo raspolaganje na vjerovnikovu štetu. Primjerice, dužnik prema vjerovniku ima dug koji je dospio. Dužnik svjesno, ne bi li se vjerovnik namirio iz imovine koju posjeduje, prodaje nekretninu svom susjedu koji još od prije zna da dužnik ima dugove. Ako vjerovnik nikako ne bi mogao naplatiti svoje potraživanje pobijat će pravnu radnju učinjenu između dužnika i njegovog susjeda.

Kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) se podiže kada dužnik nije znao, ali je u trenutku svog raspolaganja mogao znati da njime nanosi štetu vjerovniku. To će se dogoditi u slučaju u kojem dužnik nije postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika, domaćina ili stručnjaka. Slično kao i kod dolozne, ovdje se isto treba raditi o naplatnom pravnom poslu, no traži se i da su dužnik i treća osoba mogli znati da se poduzetim naplatnim raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku.

Obiteljska paulijanska tužba (actio Pauliana familliaria) se koristi u situacijama kada dužnik svojom imovinom raspolaže u korist bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika. Stavak 2. čl. 67. sadrži praesumptio iuris što znači da se pretpostavlja da je bračnom drugu odnosno srodniku bilo poznato da se raspolaganjem nanosi šteta, osim ako ne dokaže suprotno. Odredba čl. 67. izričito propisuje tko ulazi u kategoriju trećih osoba i određuje da su to: bračni drug, srodnici u ravnoj liniji, srodnici u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja i srodnici po tazbini do četvrtog stupnja. To bi bilo, primjerice, kada suprug kao dužnik, svojoj supruzi daruje nekretninu u njezinu korist ne bi li time nanio štetu svom vjerovniku i onemogućio mu naplatu duga.

Kvazipaulijanskom tužbom (actio quasi Pauliana) pobijaju se besplatna raspolaganja učinjena u korist treće osobe. To su sva raspolaganja koja nisu naplatna i na temelju kojih se dužnik dovodi u insolventno stanje. Pod radnjama koje bi ulazile u ovu kategoriju valja uvrstiti ugovor o darovanju, iako je besplatno raspolaganje šire od darovanja, beskamatni zajam, oproštaj duga, isplata tuđeg duga, derelikciju (napuštanje stvari), preuzimanje tuđeg duga i razna propuštanja, a čl. 67. st. 4. ističe da se kao oblik besplatnog raspolaganja podrazumijeva i odricanje od nasljedstva. Vjerovnik kod pobijanja dokazuje samo besplatnost i nije dužan dokazati znanje dužnika niti znanje odnosno skrivljeno neznanje treće osobe. Ovo bi bio slučaj kada porezni dužnik u ostavinskom postupku pokojnog oca da izjavu kojoj prihvaća nasljedstvo na temelju zakona i svoj dio ostavinske imovine ustupa majci koja prihvaća to nasljedstvo te joj se cijela ostavinska masa raspoređuje. Pritom dužnikov vjerovnik ostaje bez mogućnosti namirenja svog potraživanja pa može pobijati to dužnikovo odricanje od nasljedstva učinjeno u korist majke.

Rok za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prekluzivne je naravi što znači da njegovim istekom vjerovnik gubi pravo na podnošenje tužbe. Rokovi, prema ZOO iznose jednu ili tri godine ovisno o tome o kakvom imovinskopravnom raspolaganju dužnika se radi te ovisno o tome prema koji osobama je riječ. U roku od godinu dana mogu se podnijeti dolozna i kulpozna tužba, dok se obiteljska i kvazipaulijanska tužba mogu podnijeti u roku tri godine. Rokovi počinju teći od poduzimanja dužnikove pravne radnje, odnosno propuštanja kojim je prouzročeno osiromašenje vjerovnika.

Odredba čl. 68. ZOO, koja se ujedno nadovezuje na posljednje stavke čl. 67., propisuje da se ne mogu pobijati uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, a ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. Radi se o iznimci pobijanja besplatnih raspolaganja ne uzimajući u obzir što ona onemogućuju namirenje vjerovnika. Oni se ne mogu se pobijati zbog činjenice što njima dužnik ispunjava određene moralne, socijalne, obiteljske ili druge dužnosti kao i zahtjeve pristojnosti. Sud će u svakom konkretnom slučaju ocjenjivati mogućnosti dužnika pa ako ustanovi da je dužnik prešao uobičajenu visinu raspolaganja bit će omogućeno samo pobijati prekoračenje, a ne i cijelo raspolaganje. Stoga je na trećem teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za isključenje.

Temeljem odredbe čl. 70. ZOO, ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina. Pravni posao između dužnika i treće osobe, koji je predmet pobijanja, se ne poništava već se samo ide za ograničavanjem djelovanja posla u kojem je treća osoba, stjecateljica koristi, dužna trpiti pravne radnje vjerovnika koji bi od sebe otklonio štetni učinak. Ako vjerovnik u roku od 1 ili 3 godine ne ustane s tužbom, njegova tražbina jos uvijek postoji te se može koristiti ostalim pravnim sredstvima za prisilno namirenje svoje tražbine. Ukoliko dužnik nije platno nesposoban te i dalje posjeduje određenu imovinu iz koje se vjerovnik može namiriti tada vjerovnik ne može podnijeti tužbu radi pobijanja pravnih radnji.

Ovaj institut postoji i u slučaju stečaja, a uređen je Stečajnim zakonom (NN 71/2015, 104/2017., u daljnjem tekstu: SZ). Dok je kod izvanstečajnog pobijanja svrha namirenje samo jednog vjerovnika, pobijanje pravnih radnji u stečajnom postupku ima za cilj namirenje svih stečajnih vjerovnika, a otuđena dužnikova imovinska korist ulazi u cijelosti u stečajnu masu. Kao pretpostavka za pobijanje pravnih radnji traži se da je otvoren stečaj, da su pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnog postupka, da je pravna radnja dovela do oštećenja vjerovnika te da se rezultat pobijanja mora očitovati u povećanju mogućnosti namirenja svih vjerovnika (čl. 198. st. 1. SZ), (Rješenje Visokog Trgovačkog suda, Pž-2798/04-3, od 27. siječnja 2004. godine). Pravni učinci pobijanja dužnikovih pravnih radnji u povodu stečaja odražavaju na sve stečajne vjerovnike jer pravna radnja gubi pravni učinak prema stečajnoj masi (čl. 212. st. 9. SZ).

Drupal theme by Kiwi Themes.