Ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje

Objavljeno 21. May 2021 - 8:36

Uzdržavanje je institut obiteljskog prava koji se temelji na načelu uzajamnog pomaganja svih članova obitelji, odnosno na načelu solidarnosti. To nam govori da se sredstva za uzdržavanje u pravilu daju dobrovoljno, između fizičkih osoba propisanim člankom 281. Obiteljskog zakona: „Uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, srodnika u ravnoj lozi te pastorka i maćehe i očuha kad je to predviđeno ovim Zakonom“.

Najčešći slučaj uzdržavanja je upravo uzdržavanje djece od strane roditelja zbog toga što ostvarenje uzdržavanja djetetu znači zadovoljenje njegovih egzistencijalnih potreba i predstavlja materijalnu osnovicu za ostvarenje njegovih drugih prava.

Dužnost roditelja na uzdržavanje postoji i onda kad na temelju odluke nadležnih tijela samo jedan roditelj skrbi o djetetu ili kad je jedan roditelj lišen roditeljske skrbi.

U praksi su česti slučajevi kada roditelj koji ne živi ili ne skrbi o djetetu ne plaća uzdržavanje na koje dijete ima pravo, iako je već donesena ovršna isprava kojom je utvrđena njegova obveza uzdržavanja. Postavlja se pitanje postoji li neki drugi način na koji će dijete svejedno dobiti sredstva za uzdržavanje, ako ga već ne može ostvariti od svog roditelja?

Zakon o privremenom uzdržavanju (NN 92/14) donesen je upravo iz tog razloga. Djeca koja imaju hrvatsko državljanstvo i prebivalište na području Republike Hrvatske imaju pravo na privremeno uzdržavanje ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično, i ako se učini vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose djetetovu uzdržavanju najmanje u visini koja je zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja (članak 3. i 7. Zakona o privremenom uzdržavanju).

Ako su baka odnosno djed obveznici uzdržavanja prema ovršnoj ispravi, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje u slučaju da baka odnosno djed ne ispunjavaju svoju obvezu uzdržavanja na temelju ovršne isprave, u cijelosti ili djelomično (članak 7. Zakona o privremenom uzdržavanju).

Ako ne postoji ovršna isprava u odnosu na baku ili djeda, tad je potrebno u postupku ostvarivanja prava za privremeno uzdržavanje učiniti vjerojatnim da baka i djed po tom roditelju ne pridonose uzdržavanju najmanje u visini koja je zakonom određena kao iznos privremenog uzdržavanja.

Dakle, dijete ima pravo na privremeno uzdržavanje ako obveznik uzdržavanja ne ispunjava svoju obvezu u cijelosti kako je određeno ovršnom ispravom, ali i ako ispunjava svoju obvezu u iznosu koji je niži od onoga određenog ovršnom ispravom, odnosno iznosu koji je niži od iznosa privremenog uzdržavanja (članak 7. Zakona o privremenom uzdržavanju). Pravo na privremeno uzdržavanje traje ukupno tri godine, a dijete ima pravo na njega sve dok obveznik uzdržavanja ne počne ispunjavati svoju obvezu u cijelosti.

Dijete koje je kraće od tri godine primalo privremeno uzdržavanje, a obveznik uzdržavanja ponovno ne ispunjava svoju obvezu u cijelosti ili djelomično, može ponovno primati privremeno uzdržavanje.

Postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje pokreće se na zahtjev stranke, roditelja ili druge osobe koja skrbi o djetetu, ili ga pokreće Centar za socijalnu skrb po službenoj dužnosti onda kada stranka odbije pokrenuti postupak radi ostvarivanja prava na privremeno uzdržavanje (članak 10. stavak 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju).

Postupak za ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje vodi Centar za socijalnu skrb, a o zahtjevu Centar odlučuje rješenjem.

Kad je ostvareno pravo na privremeno uzdržavanje, isplaćuje ga Centar za socijalnu skrb u mjesečnim iznosima za prethodni mjesec i to putem banke na djetetov račun ili na račun roditelja koji živi s djetetom, odnosno druge osobe koja skrbi o njemu (članak 21. stavak 1. i 2. Zakona o privremenom uzdržavanju).

Sredstva za uzdržavanje osiguravaju se iz državnog proračuna Republike Hrvatske i ona ne mogu biti predmetom ovrhe.

Iznos privremenog uzdržavanja može se mijenjati tijekom isplate privremenog uzdržavanja ako se promijeni iznos zakonskog minimuma uzdržavanja, odnosno iznosa koje je obveznik prema Obiteljskom zakonu dužan plaćati djetetu, ali samo onda kad se iznos zakonskog uzdržavanja poveća.

Također, članak 23. Zakona o privremenom uzdržavanju izričito propisuje da su roditelj s kojim dijete stanuje ili druga osoba koja skrbi o djetetu dužni u roku od osam dana od svakog nastanka promjene uzdržavanja o tome obavijestiti Centar za socijalnu skrb.

Ako se okolnosti toliko promijene da dijete više ne ispunjava zakonske pretpostavke za ostvarivanje prava na privremeno uzdržavanje, Centar za socijalnu skrb donijet će rješenje o prestanku prava na privremeno uzdržavanje po službenoj dužnosti, a ono prestaje posljednjeg dana u mjesecu u kojem je nastala promjena.

Nakon što je isplaćeno privremeno uzdržavanje, Republika Hrvatska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze sve tražbine privremenog uzdržavanja.

Centar će po službenoj dužnosti donijeti rješenje kojim će obvezniku uzdržavanja naložiti da u roku od osam dana od dana dostave rješenja plati Republici Hrvatskoj isplaćeni iznos privremenog uzdržavanja za svako jednogodišnje ili kraće razdoblje isplate ako je privremeno uzdržavanje trajalo kraće od jedne godine, s pripadajućom zateznom kamatom (članak 27. Zakona o privremenom uzdržavanju). Na to je rješenje moguće podnijeti žalbu o kojoj odlučuje ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi.

Pravo Republike Hrvatske na povrat iznosa privremenog uzdržavanja zastarijeva nakon deset godina.

Ako obveznik uzdržavanja ne podmiri svoju obvezu prema Republici Hrvatskoj, izvršenje tog rješenja provest će se na plaći i stalnim novčanim primanjima obveznika, izuzevši iznos uzdržavanja koji je dužan isplatiti svom djetetu, a koji, prema članku 29., ima prednost u postupku ovrhe;  ako obveznik umre, tražbina prelazi na njegove nasljednike.

Iz svega je vidljivo da je privremeno uzdržavanje supsidijarne naravi, jer su djecu ponajprije dužni uzdržavati roditelji, pa bake i djedovi po roditeljima, a tek potom država. Institut privremenog uzdržavanja uspostavljen je upravo zbog toga što se njime osigurava egzistencijalni minimum potreban za razvoj i rast djece, koja su najosjetljivija skupina. Iako država omogućuje uzdržavanje djece kada to ne čine obveznici uzdržavanja, ona to čini u ograničenom vremenskom roku ako su ispunjene sve navedene pretpostavke za privremeno uzdržavanje, a također je propisana i dužnost vraćanja iznosa privremenog uzdržavanja.

Drupal theme by Kiwi Themes.