Osporavanje očinstva priznatog pod prisilom

Objavljeno 8. Veljače 2014 - 22:10

Osporavanje svakog očinstva, pa tako i priznatog pod prisilom, regulirano je u Obiteljskom zakonu (NN 116/0317/04136/04107/0757/11, 61/11) i to materijalnopravnim odredbama i postupovnim odredbama. Osoba koja je pod prisilom priznala očinstvo mora uroku podnijeti tužbeni zahtjev građanskom odjelu nadležnog suda.

 

Članak 82.st.2. Obiteljskog zakona određuje da muškarac koji je pod prisilom priznao očinstvo djeteta za koje tvrdi da ne potječe od njega može tužbom osporavati svoje očinstvo u roku od šest mjeseci od priznanja, a najkasnije do sedme godine života djeteta. Ukoliko je tužbeni zahtjev pravovremen i potpun, sud će zakazati ročište.

 

U parnici radi osporavanja očinstva stranke sudjeluju dijete, majka i muškarac čije se očinstvo osporava, koji je ujedno i muškarac koji osporava očinstvo (članak 287. Obiteljskog zakona). Muškarac koji osporava svoje očinstvo bit će tužitelj, majka i dijete tuženi, osim ako se primjerice dijete nekim slučajem ne pridruži ocu u tužbi, što je u životnoj situaciji kao što je ova malo vjerojatno. Dijete će tada biti zastupano po posebnom skrbniku postavljenom za tu parnicu imenovanom od strane Centra za socijalnu skrb (članak 167. OBZ).

 

Parnica zbog osporavanja očinstva utvrđenog priznanjem pod prisilom počinje rješavanjem prethodnog pitanja. Odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva u pravilu je složeno. Odluka zavisi od prethodnog odgovora na niz pitanja koja nisu neposredan predmet spora. Ne ustanovi li sud u prethodnom postupku da je u trenutku priznanja očinstva bio pod prisilom, tužba će odmah biti odbijena kao neosnovana. Dakle, postojanje ili nepostojanje prisile u sporu za osporavanje očinstva priznatog pod prisilom je prethodno pitanje.

 

Zakon o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13) odredbom čl. 12. st.1. daje građanskom sudu u parničnom postupku ovlast da sam riješi prethodno pitanje ili da zastane s postupkom i pričeka meritornu odluku stvarno nadležnog tijela za to pitanje. Ipak, ta ovlast izbora ograničena je dvjema daljnjim odredbama. Prvo, izbor je moguć samo u slučaju dao tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno (ZPP članak 12.). Drugo, u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim ( ZPP članak 12. st. 3.). U parničnom postpuku u slučaju osporavanja očinstva priznatog pod prisilom, cilj je riješiti prethodno pitanje postojanja prisile kao mane volje koja ovdje zapravo služi kao pretpostavka za nastavak postupka pod uvjetima propisanim odredbom članka 82. OBZ.

 

Dokazivanje prisile u obiteljskopravnom sporu moglo bi biti veoma zahtjevno za oštećenika, osim u malo vjerojatnom slučaju da počinitelj odluči priznati kazneno djelo pred sudom. Zato bi za oštećenika bilo najlakše da prvo podnese privatnu tužbu ili prijedlog za pokretanje kaznenog progona nadležnom sudu, odnosno Državnom odvjetništvu, te da prisilu kao prethodno pitanje u parnici građanski sud riješi pozivajući se na pravomoćnu presudu kaznenog suda. No, kako u praksi nije izgledno da kaznena presuda postane pravomoćna unutar manje od šest mjeseci od počinjenja kaznenog djela, tužitelj bi propustio rok za podnošenje tužbe za osporavanje očinstva. To proizlazi upravo iz kratkog objektivnog roka za tužbu zbog osporavanja očinstva.

 

Za iskorištavanje svih pravnih mogućnosti oštećenog priznavatelja takva hitnost kaznenog postupka bila bi potrebna kako bi nakon pravomoćnosti kaznene presude stigao pravovremeno sastaviti i podnijeti tužbeni zahtjev. Taj se problem može zaobići ako građanski sud, pred kojim je već prethodno pokrenut postupak za osporavanje očinstva, zastane s postupkom do pravomoćnosti kaznene presude.

 

Pred građanskim sudom odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (čl.12.st.2. ZPP). Takva presuda ima deklarativni značaj, tj. utvrđuje činjenično stanje koje vrijedi od ranije, ali nipošto ne utvrđuje postojanje počinjenja kaznenog djela prisile ili krivnju počinitelja. Za to je nadležan isključivo kazneni sud i to po pravilima kaznenog postupka. Uspije li prisiljeni priznavatelj dokazati prisilu u prethodnom postupku na jedan ili drugi način, sud će nastaviti postupak u smjeru provođenja medicinskog vještačenja nekom od metoda suvremene medicine, DNA- metodom, metodom serološkog nalaza i metodom ispitivanja HLA sustava. Tako će se pouzdano utvrditi je li prisiljeni priznavatelj otac priznatog djeteta. Ukoliko nije, sud će presuditi u korist tužitelja i on će biti oslobođen odgovornosti, prava i dužnosti roditeljske skrbi, a presuda će biti deklarativnog značaja.

 

Interesantna je situacija u kojoj prisiljeni priznavatelj stvarno i jest otac djeteta. Njegova će tužba biti odbijena nakon što se utvrdi da je on otac. Odbije li oštećenik- stvarni otac pristupiti medicinskom vještačenju, sud će ocijeniti od kakvog je značaja taj postupak (čl. 292. st.6. OBZ), a vjerojatno je da će u konkretnom slučaju ta ocjena ići na štetu oštećenog tužitelja. Na prvostupanjsku presudu dopuštena je žalba, a na drugostupanjsku i revizija. Po pravomoćnom okončanju postupka kojim je očinstvo osporeno priznavatelj je ovlašten, a i u okviru pravomoćne presude ima pravnu osnovu za tužbu za naknadu štete u novom parničnom postupku u kojem bi tražio naknadu štete u iznosu u kojem je uzdržavao dijete koje nije njegovo i eventualno djetetovu majku za prvih godinu dana djetetova života (čl. 226. OBZ). Takav tužbeni zahtjev bi bio usvojen samo ako tužitelj nije prethodno u kaznenom postupku putem imovinskopravnog zahtjeva ostvario naknadu štete u cijelosti.

 

 

Drupal theme by Kiwi Themes.