Osoba od povjerenja te pristanak na posebni medicinski postupak

Objavljeno 20. Travanj 2015 - 22:07

Osobe s duševnim smetnjama pripadaju jednoj od najranjivijih i najugroženijih skupina u društvu te im je iz tog razloga potrebno osigurati posebnu zaštitu u vidu kvalitetnog zakonskog okvira kojim će se onemogućiti kršenje prava, naročito prava na osobnu autonomiju i integritet, povreda dostojanstva, nečovječno postupanje, kao i izolacija i stigmatizacija od strane društva koje ih nerijetko smatra nepoželjnima i opasnima. Zaštita prava osoba s duševnim smetnjama uređena je Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (NN 76/14; dalje: Zakon).

 Do potrebe za izmjenom postojećeg zakonskog okvira došlo je, s jedne stane zbog potrebe prakse za izmjenama i uvođenjem novih rješenja, a s druge strane zbog potrebe modernizacije i usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s međunarodnim dokumentima, konvencijama, ali i domaćim zakonodavstvom budući da su novim Kaznenim zakonom (NN 125/11144/12) te Zakonom o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14) uvedene značajne i opsežne izmjene. Od međunarodnih konvencija koje su značajno doprinijele donošenju novog Zakona svakako treba spomenuti Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Ništa manje važnom pokazala se i bogata sudska praksa Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na zaštitu osoba s duševnim smetnjama te presude Suda protiv Republike Hrvatske koje su ukazivale na propuste u zakonskim rješenjima te njihovu neodrživost, kao i mane provedbe u praksi.

Novi Zakon, donesen u lipnju 2014. godine, stupio je na snagu 01.01.2015. godine, a donosi promijene i novosti kojima je zakonodavac nastojao osnažiti položaj i zaštitu prava osoba s društvenim smetnjama. Sam Zakon duševnu smetnju definira kao poremećaj prema važećim međunarodno priznatim kvalifikacijama mentalnih poremećaja (čl. 3. st. 1. t. 3. Zakona).

Svakako treba istaknuti uvođenje posve novog instituta "obvezujuće izjave", a prema kojem svaka osoba ima mogućnost ovlastiti jednu osobu da djeluje u svojstvu osobe od povjerenja te da uskrati ili dade svoj pristanak na određene medicinske postupke kada osoba koja ju je na to ovlastila nije sposobna sama dati ili uskratiti takav pristanak.  U skladu sa stavkom 2. članka 69. Zakona obvezujućom izjavom obvezani su svi pružatelji medicinskih usluga koji primjenjuju medicinske postupke propisane tim zakonom. Bitno je napomenuti da je za valjanost obvezujuće izjave potrebno da je sastavljena u obliku javnobilježničkog akta, da ju je dala osoba koja je navršila 18 godina života ili je stekla poslovnu sposobnost prije punoljetnosti, a nije lišena poslovne sposobnosti za donošenje odluka o medicinskim postupcima te da je na to pristala i osoba od povjerenja (čl. 68., 69. i 70. Zakona). Osobom od povjerenja može se imenovati osoba koja je navršila 18 godina života i nije lišena poslovne sposobnosti te takva osoba ne može svoja ovlaštenja iz obvezujuće izjave prenijeti na neku drugu osobu (čl 70. st. 2. i 3. Zakona). Davatelj obvezujuće izjave, kao i osoba od povjerenja ovlašteni su u svakom trenutku opozvati obvezujuću izjavu uz uvjet da je i takav opoziv sastavljen u obliku javnobilježničkog akta (čl. 71. st. 1. i 2. Zakona).

Važnost obvezujuće izjave očituje se upravo u tome što ona ima prednost pred odlukama zakonskog zastupnika, što je izrijekom propisano i samim Zakonom (čl 72. st. 1. Zakona). Dodatni mehanizam zaštite predstavlja odredba koja propisuje da u slučaju da psihijatarska ustanova u kojoj je osoba s duševnim smetnjama smještena posumnja u štetnost odluke osobe od povjerenja, dužna je o tome obavijestiti nadležni centar za socijalnu skrb, koji je ovlašten pokrenuti postupak opoziva obvezujuće izjave pred općinskim sudom (čl. 72. st. 2. Zakona).

 Pritom je bitno napomenuti da pristanak na  posebni medicinski postupak i biomedicinsko istraživanje može dati isključivo osoba s duševnim smetnjama i to u pisanom obliku. Člankom 20. Zakona izričito je isključena mogućnost da takav pristanak  umjesto osobe s duševnim smetnjama daju zakonski zastupnik ili osoba od povjerenja. Zakonom je pristanak definiran kao slobodno dana suglasnost osobe s duševnim smetnjama za primjenu određenoga medicinskog postupka, koja se zasniva na odgovarajućem poznavanju svrhe, prirode, posljedica, koristi i rizika toga medicinskog postupka i drugih mogućnosti liječenja. Smatra se da je osoba sposobna za davanje pristanka ako može razumjeti, upamtiti te koristiti informaciju važnu za davanje pristanka u postupku davanja istog (čl. 3. st.1. t. 3. Zakona) .  

Također, značajno je odvajanje poslovne nesposobnosti od sposobnosti za davanje pristanka na medicinski postupak. Tako članak 12. propisuje da  lišenje poslovne sposobnosti ne znači nesposobnost za davanje pristanka pa se, prije primjene medicinskog postupka, sposobnost za davanje pristanka mora utvrđivati i kod osobe lišene poslovne sposobnosti.

 Neizvjesno je kako će navedena zakonska rješenja zaživjeti u praksi, međutim nastojanje zakonodavca da kroz uvođenje ovih instituta ojača mehanizme zaštite prava osoba s duševnim smetnjama te minimalizira slučajeve u kojima su zakonski zastupnici postupali protivno dobrobiti, željama i interesu osoba s duševnim smetnjama, svakako je važan korak naprijed.

Drupal theme by Kiwi Themes.