Načelo non refoulement

Objavljeno 4. November 2012 - 16:08

Jedno od temeljnih načela za pitanje zaštite izbjeglica je načelo non refoulement, odnosno načelo zabrane protjerivanja ili vraćanja. To načelo štiti izbjeglice koje se nađu na području izvan svoje zemlje podrijetla od prisilnog vraćanja na područje gdje postoji vjerojatnost da bi bili proganjani, mučeni ili ubijeni.

Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951.

Načelo non refoulement definirano je Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951, a Protokolom iz 1967. proširen je krug osoba na koje se Konvencija (pa samim time i načelo non refoulement) odnosi. Članak 33. Konvencije određuje da „nijedna država ugovornica neće protjerati ili vratiti izbjeglicu na granicu teritorija gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rasnih, vjerskih, nacionalnih razloga, kao i zbog pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja.To znači ne samo da izbjeglice neće biti vraćene u zemlju podrijetla, već ni na koje drugo područje u kojoj bi njihov život i sloboda bili ugroženi iz razloga navedenih u Konvenciji. Organi države na čijem području se izbjeglica nalazi dužni su temeljito ispitati postoje li ti razlozi za određeno područje.

Iznimke od načela non refoulement

Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. predviđa da se u određenim slučajevima može odstupiti od ovog načela. U članku 33. Konvencija propisuje da načelo zabrane protjerivanja ili vraćanja „ne može koristiti izbjeglica kojeg se opravdano smatra opasnim po sigurnost zemlje u kojoj se nalazi ili koji, nakon što je pravovaljano osuđen za posebno težak zločin, predstavlja opasnost po društvo te zemlje.Što će se u konkretnom slučaju smatrati posebno teškim zločinom ili opasnošću po sigurnost zemlje, prepušteno je ocjeni pojedine države.

Načelo non refoulement u hrvatskom zakonodavstvu

Poštivanje ovog načela obvezno je za svaku državu potpisnicu Konvencije, među kojima je od 1992. i Republika Hrvatska. Hrvatska je ovo načelo unijela i u vlastito zakonodavstvo, pa tako Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15) također propisuje zabranu prisilnog udaljenja ili vraćanja. Čl. 6. Zakona propisuje da „ zabranjeno je prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju u kojoj bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili u zemlju u kojoj bi mogao biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

Načelo non refoulment u međunarodnim dokumentima

Brojni međunarodni dokumenti, uz navedene, također predviđaju zabranu protjerivanja ili vraćanja izbjeglica. Najvažniji od tih dokumenata su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966, Konvencija protiv mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984, Konvencija organizacije afričkog jedinstva o reguliranju određenih aspekata izbjegličkih problema u Africi iz 1969.

Iz ovog kratkog obrazloženja načela non refoulement vidljivo je da je ono temelj zaštite izbjeglica, vrlo brojne i vrlo ranjive skupine ljudi. Međutim, kako za neke zemlje priljev izbjeglica predstavlja značajan društveni problem, postoji vrlo raširena praksa njihovog odbijanja, odnosno vraćanja u zemlju podrijetla ili u neku od zemalja u kojoj su boravili nakon napuštanja zemlje podrijetla, pa čak i kad su ispunjene sve pretpostavke koje međunarodni ugovori predviđaju za primjenu ovog načela. Budući da je rješavanje pitanja izbjeglica i njihovog prihvata vrlo važno ne samo s društvenog i političkog aspekta, već ima i značajnu humanu dimeziju, nužno je da se na međunarodnoj razini puno više inzistira na dosljednoj primjeni ovog načela.

 

Drupal theme by Kiwi Themes.