Kaznena djela protiv ugleda i časti

Objavljeno 13. May 2015 - 7:48

Donošenjem novog Kaznenog zakona (125/11, 144/12), unesena je značajna promjena glede kaznenih djela protiv ugleda i časti. Starije je kazneno zakonodavstvo poznavalo četiri kaznena djela protiv ugleda i časti - uvredu, klevetu, iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika i predbacivanje kaznenog djela. Kaznenim zakonom iz 2011. godine, koji je na snazi od 1. siječnja 2013. godine, zadržana su kaznena djela uvrede i klevete, a ukinuta su preostala kaznena djela iz te glave te je  uvedeno novo kazneno djelo, kazneno djelo sramoćenja.

Kazneno djelo uvrede ostvaruje onaj tko drugoga uvrijedi (čl. 147. st. 1. KZ-a). Za počinjenje ovog oblika kaznenog djela  uvrede predviđena je novčana kazna do devedeset dnevnih iznosa.

Kvalificirani oblik kaznenog djela uvrede ostvaruje onaj tko drugoga uvrijedi putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je uvreda postala pristupačna većem broju osoba. Za kvalificirani oblik kaznenog djela uvrede predviđena je novčana kazna do sto osamdeset dnevnih iznosa (čl. 147. st. 2. KZ-a).

Za ostvarenje kaznenog djela uvrede potrebno je da počinitelj postupa s namjerom vrijeđanja.

Fakultativno oslobođenje od kazne predviđeno je u tri slučaja: 1) ako uvrijeđeni uzvrati uvredu; 2) ako je počinitelj bio izazvan nedoličnim ponašanjem oštećenika; 3) ako se počinitelj ispričao oštećeniku, a oštećenik prihvati njegovu ispriku zbog počinjenja djela pred sudom.

Nema kaznenog djela uvrede ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti proizlazi da je omalovažavanje počinjeno radi zaštite drugih opravdanih interesa.

Kazneno djelo klevete čini onaj tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je ta činjenična tvrdnja neistinita (čl. 149. st. 1. KZ-a). Kazna za takvo kazneno djelo je novčana kazna od tristo šezdeset dnevnih iznosa. Kvalificirani oblik kaznenog djela čini onaj koji klevetu počini putem tiska, radija, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba, a kazna za kvalificirani oblik je novčana kazna od petsto dnevnih iznosa (čl. 149. st. 2. KZ-a).

Kazneno djelo je koncipirano tako da se mora raditi o činjeničnoj tvrdnji, a ne o vrijednosnom sudu. Ako netko iznosi vrijednosni sud zbog kojeg se osoba o kojoj se radi osjeća omalovažavano, radit će se o kaznenom djelu uvrede. Isto tako, kazneno djelo klevete ne može se odnositi na buduće okolnosti već samo na sadašnje i prošle događaje. Kleveta ne mora doista naškoditi nečijoj časti i ugledu, nego da to može biti njezina posljedica (kazneno djelo apstraktnog ugrožavanja). Ono što je još važno kod ovog kaznenog djela jest da za klevetničku izjavu mora saznati treća osoba, a to proizlazi iz zakonske formulacije „tko pred drugim iznese“. Ako se radi o izjavi s neistinitom činjenicom koju je saznala samo oštećena osoba, može se raditi eventualno o kaznenom djelu uvrede, ne i klevete. Neistinite činjenične tvrdnje moraju biti dane ozbiljno, što znači da šaljivo ili karikirano iznošenje takvih tvrdnji ne može biti kazneno djelo klevete.

Kazneno djelo sramoćenja se sastoji u iznošenju činjenične tvrdnje, pred drugim, o nekome, a koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu (čl. 148. st. 1. KZ-a). Moguća kazna jest novčana i to do sto osamdeset dnevnih iznosa. Prenošenje takve činjenične tvrdnje putam tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili neki drugi način zbog kojeg je postalo pristupačno većem broju osoba predstavlja kvalificirani oblik tog djela, s kaznom od tristo šezdeset dnevnih iznosa (čl. 148. st. 2. KZ-a).

Kaznenog djela sramoćenja se počinitelj oslobađa ako dokaže istinitost tvrdnji koje je prenio ili ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući bona fide, povjerovao u njihovu istinitost. Takvo dokazivanje, međutim, nije dopušteno ako činjenična tvrdnja nije prenesena u javnom interesu ili zbog nekog drugog opravdanog razloga, te ako je osoba postupala s namjerom nanošenja povrede časti i ugledu drugoga.  Kod toga se osobito stavlja naglasak na osobni i obiteljski život druge osobe.

Eventualno počiniteljevo priznanje neistinitosti i povlačenje istih sud može uzeti u obzir te ga osloboditi kazne.

Ovo kazneno djelo trebalo je zamjeniti ukinuta kaznena djela iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika („tko iznese ili pronese nešto iz osobnog ili obiteljskog života drugoga što može škoditi njegovoj časti ili ugledu“), odnosno predbacivanja kaznenog djela („tko predbaci drugome počinjeno kazneno djelo zbog kojeg je pravomoćno oglašen krivim“). Uvođenje kaznenog djela sramoćenja predstavlja proširenje područja primjene kaznenih djela protiv časti i ugleda jer istinita činjenična tvrdnja koja može štetiti nečijoj časti ili ugledu ne mora biti vezana uz njegove osobne i obiteljske prilike ili počinjeno kazneno djelo zbog kojeg je pravomoćno oglašen krivim.

Razlika između kaznenih djela klevete i sramoćenja je u tome što potonje ne propisuje neistinitost tvrdnji. Ne traži se da je počinitelj u vrijeme počinjenja kaznenog djela znao ili nije znao za neistinitost činjenične tvrdnje koju je iznosio ili pronosio, niti da ona mora biti istinita ili neistinita.Kod kaznenog djela uvrede se uopće ne mora raditi o iznošenju činjeničnih tvrdnji. Naime, prilikom počinjenja kaznenog djela uvrede, redovito se radi o iznošenju ili pronošenju negativnih vrijednosnih sudova, odnosno sudova koji počivaju na osobnim (subjektivnim) vrednovanjima počinitelja, a samo iznimno se može uvreda sastojati u činjeničnoj tvrdnji.

 

Kazneni postupak kod kaznenih djela protiv ugleda i časti

Stranke u kaznenom postupku tužitelj i okrivljenik. Na strani tužitelja, uz državnog odvjetnika, za manji broj lakših kaznenih djela javlja se i privatni tužitelj. U pravilu je na privatnu tužbu ovlašten oštećenik koji je Zakonom o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14)  u članku 202. st. 2. točki 12. definiran kao "žrtva i druga osoba čije je kakvo osobno ili imovinsko pravo povrijeđeno ili ugroženo kaznenim djelom, a sudjeluje u svojstvu oštećenika u kaznenom postupku." Privatna tužba se podnosi stvarno i mjesno nadležnom sudu. Stvarno je nadležan općinski sud, a mjesno sud na čijem je području djelo počinjeno, odnosno na području gdje okrivljenik ima prebivalište ili boravište. Ako je kazneno djelo počinjeno tiskom, nadležan je sud na čijem je području spis tiskan. Ako to mjesto nije poznato ili je spis tiskan u stranoj državi, nadležan je sud na čijem se području tiskani spis raspačava. Privatna tužba se podnosi u roku od tri mjeseca od kad je osoba ovlaštena za njezino podnošenje saznala za počinjeno kazneno djelo i počinitelja. Načelno rok je prekluzivan, uz iznimku kod kaznenog djela uvrede, gdje okrivljenik može i poslije navedenog roka i to do završetka rasprave, podnijeti tužbu protiv tužitelja koji ga je uvrijedio istom prilikom. Tada će sud donijeti jednu presudu.

Postupak po privatnoj tužbi regulira Zakon o kaznenom postupku u Glavi XXV. Privatna tužba podnosi se nadležnom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i okrivljenika.

Privatna tužba mora sadržavati:

1) ime i prezime okrivljenika s osobnim podacima

2) opis djela iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi,

3) zakonski naziv kaznenog djela, s navođenjem odredaba Kaznenog zakona koje se na prijedlog tužitelja imaju primijeniti,       

4) dokaze na kojima se temelji privatna tužba

Nakon što sudac pojedinac primi privatnu tužbu, prethodno će ispitati je li nadležan, je li podnesena od ovlaštenog tužitelja, je li propisno sastavljenate postoje li razlozi iz čl. 355. Zakona o kaznenom postupku tj. da djelo koje je predmet optužbe nije kazneno djelo, postoje okolnosti koje isključuju okrivljenikovu krivnju, nema potrebnog odobrenja ovlaštene osobe, ako je po zakonu potrebno ili da postoje razlozi koji isključuju kazneni progon, nema dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv i dr.

Također postoji mogućnost ako na području suda djeluju mirovna vijeća i obje stranke imaju prebivalište na tom području, da ih sud uputi tim vijećima radi pokušaja mirenja. U tom slučaju sud će odrediti rok u kojem će se pokušati mirenje te će zastati s postupkom, a nakon isteka tog roka ili ako mirenje ne uspije, postupak će se nastaviti. Po isteku roka, sudac pojedinac može u roku od mjesec dana zakazati ročište radi prethodnog razjašnjenja stvari na koje će pozvati privatnog tužitelja i okrivljenika.

Privatni tužitelj može, na ročištu, izjaviti da odustaje od progona, izmiriti se s okrivljenikom ili prihvatiti njegovu ispriku, a sud će u tom slučaju odbaciti privatnu tužbu. Ukoliko ne dođe do odbacivanja privatne tužbe, sudac pojedinac može odmah otvoriti raspravu te će na to posebno upozoriti stranke. No, ako ne otvori raspravu, donijet će odluku o tome koji će se dokazi izvesti na raspravi i zakazat će istu. Rasprava će se održati i ako ne dođe privatni tužitelj koji ima prebivalište izvan područja suda kojemu je podnesena privatna tužba, ako je sudu stavio prijedlog da se održi u njegovoj odsutnosti.

Zakon o kaznenom postupku uređuje situaciju gdje, ukoliko tužitelj ne dođe na raspravu, nastat će oboriva predmnijeva da je odustao od tužbe. Kao što je navedeno, riječ je o oborivoj predmnijevi pa tužitelj koji iz opravdanih razloga nije prisustvovao raspravi će moći podnijeti zahtjev za povratkom u prijašnje stanje. Navedeni zahtjev treba podnijeti u roku od 8 dana od prestanka smetnje, ali u roku od 3 mjeseca od dana propuštanja. Privatni tužitelj može naime odustati od same tužbe, ali samo do završetka rasprave, ali pritom gubi pravo ponovno podnijeti tužbu za to isto kazneno djelo.

 

 

Drupal theme by Kiwi Themes.